Duje Jurić, virtuoz linije i kolorizma, posljednjih dvadesetak godina uporno očituje želju za poništavanjem dvodimenzionalnosti slike, teži ambijentalizaciji slikarstva i u više je navrata pokušavao poduzeti radikalan prostorni iskorak – fizičkim izlaskom u prostor proširiti dvodimenzionalni koncept slike, iskoračiti iz omeđena medijskog polja slike, formatom omeđena polja na zidnoj plohi, kao zadana zidnoga umjetničkog objekta, ući u prošireni pojam slike kao prostorne instalacije, “slikom ući” u cijeli galerijski prostor i potpuno “biti u boji”, stvoriti ambijent u kojem bi se ostvarila njegova težnja prema spajanje slike u jedinstven, totalan koloristički ambijent, ali u tom naumu nikada nije predaleko otišao. Potpuni ambijent, protezanje/ekspanziju dvodimenzionalne slike u prostor nije uspio ostvariti jer je to našim galerijama redovito bilo preskupo, pa – mada u tome i dalje ustrajava – vlastitu sintezu konstruktivizma, opartističke i luminokinetičke umjetnosti te audio zapisa nikad nije do kraja – onako kako je to namislio – pretopiti u ambijentalno ostvarenje; redovito stiže tek na pola puta i stvara poluambijente, poluinačice vlastite intrigantne zamisli.
Upotrijebivši godinama spremana i na manjim izložbama uvježbavana izvanslikarska i izvanumjetnička tehnička i tehnološka rješenja i pomagala, slikar je tek nedavno na uvjerljiv i likovno atraktivan način uspio značajnije iskoračiti izvan materijalnog polja slike, kročiti u arhitektonski ambijent i propitati „prošireni pojam slike“, sintezom konstitutivnih činitelja – štafelajne slike, patterna, načela serije, mreže, svjetla i zvuka. Najdalje je otišao u grandioznoj, jedinstvenoj i neponovljivoj ambijentalnoj slikarskoj instalaciji Memo-Chips u rujnu 2010. ostvarenoj u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, koja je highlight njegove karijere. U tom projektu u velikoj mjeri bila je ostvarena cjelovitost, sinteza ambijenta, neka vrst totalna dizajna na tragu je ideje gesamtkunstwerka, suvremene inačice ili reinterpretacije – s rješenjima za 21. stoljeće – te povijesne ideje. Rad je to koji je, u odnosu na dosadašnje pokušaje, u sebi sadržavao sukus jurićevske geometrijske morfologije, obogaćene sinergijom s medijima svjetla, pokreta i zvuka, a sve zajedno funkcioniralo je kao sjajna suvremena multimedijska prostorna instalacija. U srcu projekta bilo je 96 akrilika na platnu s jedinstvenom tematskom matricom, neo-neoplasticističkim patternom nadahnutim izgledom računalne memorije, memorijskih čipova, uz podteme što ih računalni svijet otvara, poput prostora, brzine, vremena i kretanja, sve odreda djeca svoga vremena, na kojima opažamo mnogo toga što čini vizualnu stvarnost složene današnjice – primjerice neo-geo, ornamentalizam, computer-art, iskustva grafičkog oblikovanja i dizajna općenito…
Drugo predstavljanje slika iz ciklusa Memo-Chips bilo je 2011. u zagrebačkoj Galeriji Mazuth, a treće 2013. u Hungarian University of Fine Arts. Na izložbi MC-4 postavljenoj u Greti pojedinačne slike, nepokazane na drugim izložbama, međusobno se dopunjuju i ulančavaju u niz. Niz novih akrila na platnu iz ciklusa Memo-Chips, postavljen je na galerijskom zidu. Vizualnim senzacijama bogat pattern i konstruktivna mobilnost čine novu slikarevu plastičku sintaksu. Geometrijski raspored nastavak je jurićevskoga pikturalnog fantazma, ali i strategije stvaranja slikanog polja kao teksta koji – na osnovi određenih premisa – strukturira slikareva „heraklitovski“ ustrojena mašta. U ovakvom odabiru postojeći akrilici funkcioniraju kao referentna mjesta koja, među ostalim, svjedoče kontinuitet i konzistentnost sadržaja i metoda.
Patterni na akrilicima sazdani su od sitnih tvorbenih članova, nisu deskriptivni, ali je u neku ruku narativni, prepuni unutarnje tenzije i istegnute prostornosti. Po habitusu i sustavu građe svaka je plastička konstrukcija friza – razlomljena linearnost, mahom monokromni uzdužni i poprečni zlatni ili srebrni pravci-pruge – artefakat visoke izvedbene perfekcije, rafinirani svečani prikaz vodoravnica i okomica, izvedbene minucioznosti, redovito u stabilnim odnosima, pravilna, često i simetrična rasporeda. Friz je otvoren sustav: može se kretati u svakom pravcu, dapače u više njih istodobno, poput metastaze „mutirati“ iz sama sebe, nadograđivati se u lanac koji se beskonačno može kretati u svim smjerovima – iz trenutka u trenutak slikaru stižu novi poticaji, novi motivi, gomilaju se, miješaju, ono što se stvori u jednom trenutku nastavak je prethodnog. Pattern teži osloboditi se spona, izaći iz zadana kadra i formata, ovladati prostorom i postati ambijentom. Jurićevo djelo stoga načelno nikad ne može biti do kraja završeno, ono ostaje otvoreno za sljedeće intervencije.
U skladu s vlastitom plastičkom sintaksom, s na njemu iscrtanim pravcima-prugama, friz se širi i razvija u prostor, opet kao nezatvoren sustav koji se može širiti unedogled, koliko god mu to prostor, slikareva mašta i troškovi produkcije dopuštali. Friz je izuzetno složeno i atraktivno osmišljen i strukturiran te višestruko zaokuplja motriteljevu pozornost.
Friz se vlastitim artificijelnim konfiguracijama razvija se duž zidnih ploha i djeluje poput živa, pulsirajućeg organizma. Budući da sam pattern stvara sliku neodređena, ali plitka prostora, slikar je – što je sporedni učinak toga apliciranja – vješanjem platna na zid stvorio i iluziju dodatne rasredištenosti i dubinske protežnosti – ekstenziju i meandriranje na muralu ostvarena patterna ne samo u širinu, nego i u dubinu – evokaciju dubokog prostora. Treća dimenzija iluzionirana je igrom, preplitanjem i sučeljavanjem oštrih okomica i vodoravnica i njihovim kolorističkim kontrastima na frizu. Četvrto platno – koje strši nasred murala – realna je reljefnost čijim vizualnim efektima slikar nije samo obogatio optičku igru, nego je stvorio trodimenzionalnost.
I ovakvo – po ekstenziji skromno, ali po vizualnim senzacijama složeno i atraktivno – prostorno rješenje, među ostalim, simulira vizualnu stvarnost današnjice, sretna je sinteza egzaktnoga i intuitivnog te autora potvrđuje kao majstora u stvaranju ambijenta, ali i tvorca maštovite, nekodificirane i nekanonske geometrije, slikara raskošnih vizualnih spektakala, fantasta koji iz sužena repertoara geometrijskih oblika izvlači složene i duhovite sklopove.
Kao umjetnik s oblikovnom sviješću o prostoru i vremenu u kojem stvara, duboko i iskreno ukorijenjen u realnosti epohe u kojoj djeluje, a koju obilježava znanstveni i tehnološki napredak, te kao sudionik postvarene realnosti suvremene visokorazvijene tehnološke civilizacije. Jurić se i u recentnim slikarsko-prostornim razmišljanjima nastavlja odrediti prema stečevinama informacijsko-komunikacijskog doba u kojem živi, virtualne stvarnosti i digitalizacije medija, pa i u projektu za Gretu dalje razvija vlastitu tijekom karijere u više navrata predočavanu ideju „informatičke vizualnosti“, virtualne predodžbe svijeta digitalnih tehnologija kao odraza naše civilizacije. Ovaj se Jurićev projekt može iščitati i kao osobno autorsko očitovanje o razočaranosti praznom materijalnošću svijeta u kojemu je sve postalo generičko i zamjenjivo. Slikar se zapravo odlučio povući iz dotadašnje potpune apstraktnosti. U slikarskoj elaboraciji motiva čipa nije riječ o mimetičkom oponašanju elektronske činjenice – slikar je podastire onakvu kakva je u njegovoj mašti. Mikročip ne sagledavamo ga samo kao memorijsku ploču i čip, kao znak i simbol koji ocrtava tehničko-tehnološki stadij suvremena svijeta, temeljni čimbenik tehničko-tehnoloških strojeva naše civilizacije, medij koji predstavlja i omogućuje suvremenu komunikaciju, nego i kao zanimljiv i atraktivan mikro-oblik podatan i za slikarsku interpretaciju.
Svaka autentična umjetnost – poput ove – nema samo simboličko značenje, nego je i čimbenik vizualno-emocionalnog određenja, egzibicionizam koji razotkriva svoga autora i njegov odnos prema svijetu. Na vizualno vrlo impresivan način slikar je predočio svoj doživljaj unutarnje linearne strukture i uopće fenomen memorije pohranjene na čipu, očito posebice fasciniran začudnim brojem informacija koji stane u tako malom prostora. U dinamičnu meandriranju ukrštene su se Jurićeve linije najmanje doimaju kao tradicionalni neoplasticizam, a u svojim zmijolikim i jeguljastim, neuhvatljivim putanjama i akceleracijama više kao “kibernetika”, primjerice računalna animacija, vizualizacija digitalnog čipa, ono što u nevidljivoj pozadini čini pozadinu elektronske slike, kompjutorski binarni sustavi, prizori znani “surferima”, beskonačni printovi iz cyber spacea, neuronski putovi velikih računala, labirintični sustavi elektroničkih prijenosnika čije bi skrivene sadržaje tek trebalo dekodirati.
Stvoren je i osjećaj da uzavrele linije poput plazme pulsiraju platnom i da čak, prislonimo li dlan na platno, možemo oćutjeti njihovu propulzivnost i brzinu. Kad su jednom „krenuli“, prepleti vodoravnih, okomitih, prelomljenih, izlomljenih linija, meandričnih vrpci i drugih heterogenih, pa i okruglih elemenata u prostoru slike, više se ne zaustavljaju, nego se intenzivnim unutarnjim ritmom sele iz slike, iritirajući motritelja već i činjenicom da to kretanje nije imalo za ljudsku percepciju važne parametre – početak i kraj, cilj i svrhu. Umnažanjem, usitnjavanjem i mjestimice grozničavim preklapanjem ritmički razigranih vodoravnih i okomitih linija – fino izvedenih i minuciozno satkanih – koje su, međusobno ispresijecane, u svome geometrijskom meadndriranju najviše nalik labirintu – stvorena je bogata i intenzivna rešetkasta konstrukcija-ispuna – mreža.
Ova se vizualno fascinantna polja, dakako, mogu i drukčije tumačiti. Neki su likovni kritičari u njihovim artificijelnim konfiguracijama vidjeli „staroegipatske tlocrte“, „u kamene urezane trase za slijetanje pretpotopnih letjelica“, a treći tu vide „crteže Navajo Indijanaca i šamana“.
Kao što je svojedobno iza štafelajnih slika čekala Priroda, u autonomnom, eksperimentalnom slikarskom polju modernizma i postmodernizma razastire se mreža, uzrok-nositelj iz kojega se širi slika. Kao što je davno ustvrdila Rosalind Krauss, mreža je sjajan predstavni oslonac za cijeli niz slikarskih dostignuća: strukturira slikarski govor, otvara ga i čini podatnim za socijalnu i religioznu utopiju (od Maljevića do Mondriana) ili zatvara dizajnerski anagram, povezuje znanstvena u umjetnička viđenja, cijelo vrijeme omogućuje da se slika u posebnom, izravno apriorističkom sloju ponaša kao cosa mentale.
U projektu fascinira Memo-Chips i preciznost koja pretpostavlja izuzetnu dozu koncentracije u izvedbi mnogobrojnih rešetki, spleta vrpci, ispisivanju abecedarija geometrije, depersonaliziran proces slikanja u kojemu slikar zatomljuje rukopis do glatke, sjajne fakture. Projekt je i hommage (poštenu) zanatu, pomnoj strpljivosti izvedbe, ponos je to majstora dobro obavljenim poslom.
Projekt propituje i motriteljevu mogućnost percepcije vizualnih umjetnosti i snažnim meditativno-kontemplativnim porivima zahtijeva motriteljevu koncentraciju i buđenje njegovih superosjetilnih sposobnosti – kretanje prostorom koji imaginira unutrašnjost strojeva i boravak u njihovu tijelu.
Dosadašnje inačice Memo-Chipsa nedvojbeno su vrhunac Jurićeve karijere te svojevrsna sinteza njegova sveukupnoga dosadašnjeg eksperimentiranja sa slikom, prostorom i čip estetikom kao izdvojenom cjelinom u našoj suvremenoj umjetnosti, potvrđujući Jurića kao snažnu umjetničku osobnost iza čijih se postupaka probija autentična misao i afirmira ga kao autora koji njeguje osobni likovni jezik prepoznatljiva koncepta, po strani od dominantnih umjetničkih strujanja, koji se razvija unutar sama sebe više nego u dijalogu sa suvremenim kretanjima.
Projekt je vlastiti i osobni prinos vještini i znanju, promišljanju i spontanosti, živosti i dinamičnosti koje slikarstvo kao medij dopušta i na vrlo ekskluzivan način etablira sve što je autor dosad propitivao u slikarstvu – ušao je, najdublje dosad, u prošireni pojam slike ili u sliku u proširenom polju, i to na tako atraktivan način.
Ivica Župan