Pozivamo vas na otvorenje izložbe Nike Mokos
‘Suštine’
Ponedjeljak / 09.03.2020. / Greta, Ilica 92, Zagreb / 20h
„Sve postaje da nestane i nestaje da ponovno postane. Kako se sve neprestano mijenja, svugdje ima suprotnosti. Svaka stvar pojavljuje se samo zato da sama sebe porekne; time što tako postupa, on svojim bićem stvara i svoju suprotnost: svoje nebiće. Od sviju suprotnosti najveće su ove dvije: biće i nebiće, život i smrt, i one se slivaju jedna u drugu. Isto živi u nama: živo i mrtvo, i budno i spavaće, i mlado i staro.“ ( Heraklit, frg.62, 88, 91.)
Prema grčkoj mitologiji, Moire su te koje kontroliraju nit života od našega rođenja do naše smrti. Sestre sudbine Klotho, Lakhesis i Atropos predu i režu tu nit, one u svojim rukama
drže početak i kraj, liniju života. Jednako je tako u određenim tradicijama zastupljeno iščitavanje različitih linija iz dlana, među kojima kao najbitnija dominira linija života. Grafički prikazi otkucaja srca se na EKG uređaju također pojavljuju u obliku linije. Poput rijeke, one ima svoju putanju kojom se kreću, putanju kojom teče ljudski život. Njihove krivine mijenjaju se i različite su od osobe do osobe te je svaka od linija života jedinstvena. Život prolazi kroz naša tijela gotovo nadnaravno, kao što svojim tijelima prolazimo kroz život. Sve teče. Fotografije mlade autorice Nike Mokos rezultat su ovakvih promišljanja o konceptima koji prevazilaze mogućnost logičkih zaključaka. Kroz splet filozofskih i psiholoških pitanja o vječnosti, o biti, o ljudskom životu kao fragmentu prašine u sveukupnosti postojanja, Nika Mokos katarzu pronalazi u kreativnom izrazu u mediju fotografije. Međutim, njeni radovi ne daju jednoznačan odgovor, već dapače nude zbir novih pitanja.
Fotografiranjem aktova autorica simboliku i estetiku tijela koristi kako bi naglasila efemernost našeg postojanja i djelovanja. Treptaj smo. Ona ih poput vješte kiparice namješta u začudne kompozicije među kojima se stvaraju linearni oblici. Linije koje teku tijelima i njihova ogoljenost vode nas natrag ka onom suštinskom i prvobitnom. I naposljetku, ka samom toku ljudskog života. U tim se različitim putanjama otkrivaju elementi koju su sličniji negoli su različiti. Stoga autorica ne otkriva lica svojih modela s namjerom da ih potpuno depersonalizira i time pokrene proces poistovjećivanja. Nika Mokos time nastoji univerzalizirati pitanje uloge pojedinca u kozmičkom jedinstvu. Ta se univerzalnost očituje i na planu vremena i prostora. Naime, kako su ova pitanja prisutna oduvijek i svugdje, autorica dokida značajke vremena i prostora. Crno bijelom fotografijom ona anulira pojam vremena, kao i smještanjem aktova u netaknutu prirodu. Taj je okoliš ovdje bio prije nas i bit će nakon nas. Kroz rijeke je prošlo toliko ljudi, životinja, osjećaja i uspomena, a mi smo tek dijelić postojanja te šume, te planine i tog potoka. Priroda stoga nije kulisa, niti mjesto radnje, već smo mi vrijeme radnje, kao i tijela koja Nika Mokos fotografira. U potrazi za suštinskim, za biti, autorica je novo počelo pitanja pronašla u univerzalnom, u kolektivnom koje nas sve prožima. U trenutku, u kojemo zaista vrijedi potpuno i svjesno – biti.
Maja Flajsig
