Pozivamo vas na otvorenje izložbe Nine Đurđević POSLOV(IČ)NA u ponedjeljak, 6. 2. 2017. u 20 sati u Galeriji Greta, Ilica 92, Zagreb. Na izložbi će biti predstavljena najnovija fotografska serija Nine Đurđević u kojoj autorica, počevši od 2009., fotografski bilježi samu sebe na različitim radnim mjestima. Izložbu možete pogledati do 10. 2. u radno vrijeme galerije od 17 do 20 sati.
………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………..
„Moj pravi posao je fotografija“
„Gledanje i poznavanje umjetnosti Zapada navelo me je ovih dana na misao da na Zapadu ne može biti umjetnosti. Ne tvrdim da je nema. Zašto ne može biti umjetnosti na Zapadu? Odgovor je vrlo jednostavan. Umjetnici Zapada nisu lijeni. Umjetnici s Istoka su lijeni, a hoće li oni sada, kada više nisu umjetnici s Istoka ostati lijeni, to ćemo tek vidjeti.
Lijenost je odsustvo pokreta i misli, samo tupo vrijeme – potpuna amnezija. Ona je također ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć. Ona je čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Sve te vrline lijenosti su važni činioci umjetnosti. Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati.“, zapisao je Mladen Stilinović u svojoj Pohvali lijenosti davne 1993. godine. On se dakako pitao što će se dogoditi s umjetnikom Istoka u novom pristižućem dobu, dao je kritiku principa u kojem umjetnika određuje sustav galerija, muzeja, natječaja, proizvodnje radova, odnosno tržišna ekonomija.
No pravo pitanje današnjeg vremena je što se događa s umjetnikom ako radi nešto drugo? Nešto što nije umjetnost. Iz egzistencijske nužde. Ili pak zato što ‘mora’ raditi. Jer – raditi se mora, to se zna. Mali homo faber čuči u nama. I mi radimo. Radimo. I radimo. Čak i kad ne vjerujemo u rad, radimo.
Poslov(ič)na je bez sumnje nastavak autobiografije, koju Nina Đurđević piše i dopisuje svojim fotografskim serijama. Skini, Zidi, Prostor između, Objekt(iv)na, Poslov(ič)na … sve su to elementi osvještavanja vlastitog bivanja. U sebi, sa sobom, s prostorom, s društvom. U seriji predstavljenoj na ovoj izložbi Nina Đurđević je revidirala zadnjih petnaestak godina u kojima je obavljala vrlo različite poslove. Velik broj vrlo različitih poslova. Od 2009. počela je fotografski bilježiti samu sebe na različitim radnim mjestima. Poslove koje je odradila prije stvorene potrebe o bilježenju vlastitog rada, naknadno je rekonstruirala. Manje ili više uspješno. Uz fotografsku bilješku za svaki posao napisala je i malu priču. I s čime se suočila? S čime suočava gledatelja?
Gledamo fotografije, čitamo popratne priče, i smijemo se. Jer Nina je duhovita. Dirnuti smo. Jer Nina je romantična i voli Belu Hamvaša. Malo se i sledimo. Jer Nina je direktna. Ne čuva nas od tužnog dijela priče, ako tužnog dijela ima. A ima ga. I važan je. A onda, možda i nenamjerno, Nina nas polako vodi do pitanja: Što to sve znači? Što znače poslovi koje obavljamo? Nini njezini, a nama naši. Identificiramo li se mi s njima, preuzimaju li nas ili igramo ulogu? Svaki put drugu ili uvijek istu? „Važno je kako, a ne što“, reći će Nina. No, da se vratimo na početak ovog teksta i riječima Mladena Stilinovića. Da se pokušamo vremenu usprkos vratiti lijenosti. Lijenosti kao metafori za umjetnički rad. Koji je neizmjerljiv, ako nema rezultata. A često ih nema. Ili bolje rečeno, može proći beskonačno puno vremena a da ih ne bude.
I neka sad, evo baš sad, sve stane. Dozvolimo si lijenost. Iz poštovanja prema svim radovima, prema svim poslovima, vratimo se lijenosti. Sa smiješkom i povjerenjem u sebe: neka bude lijenost.
Iva Prosoli
………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………..
Nina Đurđević – biografija
Fotografija i ja družimo se zapravo već više od dvadesetak godina… moj najduži odnos moglo bi se reći, koji je tijekom godina doživljavao razne preobrazbe. Sada sam samostalna umjetnica i freelancer u srednjim tridesetima, završila sam snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu te master program za fotografiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Također pohađam radionice kad god imam priliku. Oduvijek sam voljela raditi izložbe, moj način da progovorim bez cenzure i kritike. Kroz serije koje stvaram zapravo istražujem… ponekad sebe, ponekad svijet oko sebe. Izlagala sam na skupnim i samostalnim izložbama, a jako me raduju suradnje s umjetnicima iz ostalih izražajnih sekcija.