Izložba ostaje otvorena do 26.05. svakim danom od 17 do 20h.
Petak 25.05.2017, se održava 4. Reli po galerijama 2017.
Taj dan galerija je otvorena do 22h.
……………………..
Autor predstavlja dijelove serija i izložba je izbor radova iz njih pet. Pogled na svijet se vidi u elementarnoj datosti. Kadrira se sadržaj zbilje koji je sveden na minimalni vizualni kod. Znakovi određenja su dominantno ukinuti. Fotografije su percepcija univerzalnosti meditacije i kontemplacije ideje.
Za motiv se imaju sjene izrađene od dodira / dijaloga / postojanja pored – svjetla sunca i pojedinačnog pronađenog u interijeru stana, u obrisima gradova, mjesta itd. Kad umjetnik portretira osobni prostor on ga vidi kao opće mjesto (Bez naziva, 2013. – 2017.). Prodor svjetla se zapisuje u makro – planu zida na kojemu se uočavaju rubovi okvira slika i fotografija. Njegova snaga u poniznosti je obilježena na bijelim pločicama i staklenoj boci s vodom postavljenom na sudoperu. Istom gramatikom rukopisa se kadrira kuća u Dubrovniku (Flora, 2011. – 2017.)¹. Taj zapis o njoj je slika svjetla koje prolazi kroz prozor i iščitava se na bijeloj površini zatvorenih vratiju. Objektivom se urezuju u okvire sjene biljaka na vanjskom zidu i druge. Snimaju se scene stolica na balkonu koje su osolobođene u postavu i unutar međusobnih odnosa kao i u dijalogu sa sjenama koje se odvijaju u bijelni fasade i poda. Ono što je suprotno svjetlosti bilježi (Bez naziva, 2007. – 2017.) se u Gradu na uličnim zidovima, u segmentima vanjštine sakralne i profane arhitekture, u bijelini unutrašnjeg stubišta… ; u New Yorku se gleda u Muzeju… Motiv nestalnosti navodi – oslobođenje iz vezanosti u svijetu. U duhu hinduističke filozofije se pišu prizori. U mnogim jezicima Južnoameričkih Indijanaca ista riječ označuje sjenu, dušu i sliku /…/.² Analiziraju se mekana područja mira koji je svima / svemu isto dat i moguć. Označava se praznina kao postojanje. Prisutnost se upisuje i jasno markira.
Napominje se odumiranje drveta (Palme, 2013. – 2016.) u kojega je ušao štetnik. Za motiv se ima palma Dubrovnika koji se tek nazire u seriji. Urušavanje stabla se ne vidi jer Kaleba fotografira njegov život za razliku od Borka Vukasova koji snima njegovu smrt (Palme, 2016.) u istom predjelu planete. Taj simbol uspona, obnavljanja i besmrtnosti – zapaža se u granama uzdignutim u svemir i raširenim prema svim stranama Zemlje. Recentna problematika koja je zahvatila i krajolik obale Jadranskog mora je metafora. Nije bitno o kojem uništavanju, nestajanju i izumiranju je riječ; ono je prisutano posvuda. Unutrašnji iskonski predjeli čovjeka bivaju ugroženi, potisnuti i mrtvi jer su bez vitalnog impulsa bivanja u njima; gradovi se udaljavaju od svoje srži; nasilna smrt i dalje je naš realitet; nepravda i prevara dominiraju itd.
U seriji Stolice (2010. – 2017.) Kaleb ponovo konceptualno prilazi Dubrovniku kojeg ispisuje apstraktno simbolima stolica zatečenim u javnim i privatnim prostorima kojima je ukinuta šifra identiteta. Pojedinačno i unutar raznih grupacijskih povezanosti / ne – povezanosti su zastupljene u slici. Oštroumno i precizno otvaraju se diskursi u kojima se misaono razmatra – čovjek, skupina, grad, društvo, svjetski sistemi i stukture i dr. Nema tu kritike i osude. Slobodni su to procijepi zbilje kojima autor radi višeznačenjske mape / karte odmicanja i bivanja u trajanju ničega.
Petra Golušić
BIOGRAFIJA
Stjepo Kaleb rođen je u Dubrovnilu 1945. godine. Odlazi u Pariz 1966. i početkom 70.-ih godina započinje njegovo stvarlaštvo u mediju fotografije. Radio je jedan period u fotografskim laboratorijima press agencija, te se potom bavio reportažnom fotografijom kao freelancer i asistrirao je raznim fotografima. Odlazi u New York 1986. gdje kontinuirano stvara fotografske zapise paralelno obavljajući različite egzistencijalne poslove. Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i svijetu. Od 2008. godine živi i radi u Dubrovniku.