Pozivamo vas na promociju knjige Antuna Maračića Rurbane nezgrapnosti, u utorak, 17. lipnja u 20 sati u Greti,, Ilica 92, Zagreb.
Knjigu će predstaviti Ivana Mance, Siniša Labrović i autor Antun Maračić.
Knjiga Rurbane nezgrapnosti sastoji se od pet serija fotografija snimljenih u Virju, Zagrebu i Dubrovniku, od 2004. do 2013. godine.
U knjizi su publicirani tekstovi Ivane Mance, Tomislava Pavelića i samog autora.
Knjiga je objavljena krajem 2013. u izdanju META-e, Zagreb.
Urednica: Evelina Turković
Grafičko oblikovanje: Tomislav Turković
Tisak: Intergrafika, Zagreb
Greta logo
Antun Maračić o knjizi Rurbane nezgrapnosti:
Kad sam za ciklus fotografija nastao u posljednjih desetak godina sročio dvodjelnu sintagmu ‘rurbane nezgrapnosti’, s neologizmom ‘rurbano’ kao prvim njezinim dijelom podrazumijevao sam prije svega dva porijekla snimljenih prizora: seoski i gradski ambijent. Međutim taj spoj dva nasuprotna pojma uključuje i zajedničko obilježje prizora iz oba ambijenta. Odnosno, podrazumijeva prisutnost različitih stupnjeva i elemenata ruralnog i urbanog u amalgamima slojeva i u gradskom i u seoskom prostoru. U prizorima sa sela vidljivi su katkada detalji koji žele transcendirati seosko i postati gradsko (reklame, trgovine sa svojim uređenjima…), ali pokazuju često i znakove dirljivog neuspjeha i klonuća na putu da se dokraja ispuni ta težnja. Obrnuto, u gradskim prizorima prisutni su ponekad elementi ‘involucije’ prema ruralnom, odnosno entropije urbaniteta.
Svi ti vizualni podaci indikatori su civilizacijskog trenutka, socijalnih gibanja, materijalne moći u svojim izmjeničnostima, usponima i padovima. U oba slučaja riječ je pretežno o kućama i pripadajućem okolišu (dijelovi vrtova, polja odnosno ulice i njene infrastrukture …) snimljenim uglavnom u en faceu, okomito na fasade, s naglašenom idejom dvodimenzionalne plohe na kojoj se raspoređuju, ‘razlistavaju’ različiti elementi unutar kadra. Ono što je uočljivo, bez obzira na lokaciju motiva, spojevi su suprotnosti elana i bezvoljnosti, pretencioznosti i derutnosti te nasilne koegzistencije inkopatibilnih sadržaja na malom prostoru, čitljivih primjerice preko množine raznih natpisa, reklamnih panoa itd. Neki začin cijeloj toj slojevitoj, palimpsestnoj uličnoj slici (pretežno u urbanom okolišu) tragovi su neobuzdanog grafiterskog mahnitanja bez pijeteta prema svim naporima koji su prethodili uspostavi podloge za njihovu impulzivnu ‘kreativnost’. Ukratko, riječ je o paradi nezgrapnosti okoliša u kojem se krećem(o) i koji me opsjeda svojom turobnom pitoresknošću, bastardnim plastičkim događajima.
U drugom dijelu knjige fotografije su ljudi. Snimljeni su u prigodama crkvenih ili svadbenih svečanosti na koje sam slučajno nailazio, u situacijama kada se koriste usluge profesionalnih fotografa-obrtnika. Ti prizori koji na specifičan način, ikonografijom društvenih rituala, reflektiraju fenomene slične onima koji se mogu iščitati sa slika gradskih ili seoskih prostora u ostalim ciklusima, većim su dijelom zabilježeni posredno. Zapravo, fotografiran je čin fotografiranja pa se u kadru vidi i objekt i subjekt snimanja.
Tako sam u travnju 2007. prigodom posjeta podravskom selu Virje prisustvovao svečanosti krizmanja mladeži u mjesnoj crkvi. Nakon obreda parovi kumova i kumčadi fotografirali su se u istom tom crkvenom ambijentu. Kuriozitet koji se nametao činila je više manje ista odjeća pojedinih svečarskih parova. Mjesni fotograf ih je snimao kao na traci, par za parom, bez stanke. Uočio sam taj process i iza leđa fotografa, počeo ‘krasti’ te prizore, uključujući u kadar i njega samoga.
Otada sam svjesno počeo snimati fotografiranja, uglavnom u Dubrovniku gdje se to događa na svakom koraku. No tamo me je pak posebno privukla pojava masovnih slikanja mladenaca i pripadajućih šarenih svata pri čemu se koristi ljepota ambijenta kao romantična kulisa. U tu se svrhu eksploatiraju skaline, fontane, stupovi, arkade, pa potom more, žali, čak i juga i polunevere kako bi se mladenci zabilježili u najstereotipnije sretnom izdanju, no ne i bez bizarnih invencija. Čitave čete snimatelja statičnih i pokretnih slika, koji su ujedno i scenografi, režiseri, koreografi… angažirani su na tim poslovima koji se rascvjetavaju vikendima, a mladenci i pratnja pokorno, bezpogovorno slijede njihove upute. Pa se tako ljube, kleče, skaču, umaču u more ne žaleći vjenčanica i smokinga… Ima tu i simpatičnih eskapada, čak i istinski dirljive poetičnosti, mimo one prizemno planirane.
Više godina nalijetao sam na te prizore, fascinirao se njima, snimajući ih preko ramena samih snimatelja. Činjenica da se uz sam motiv u užem smislu obuhvaća cijela organizacija scene, to jest da fotografiram fotografiranje, vrlo je važna. Time zauzimam distancu i odmak, poziciju nekoga tko ne snosi odgovornost za prizor ali ga koristi kao senzaciju. Zato sam tu ‘metodu’ nazvao ‘parazitiranjem’. Snimam doduše i scene koje oficijelnog fotografa ne zanimaju. To su posebno životne situacije ‘prije’ i ‘poslije’: stizanje na lice mjesta, nevolje s visokim petama i neprimjereno dugim haljinama, asistencija mladenkama pri rasprostiranju velova, cijeđenja mokrih vjenčanica nakon morskih seansi…