Categories
PROGRAM

13.5.2013. – Krunislav Stojanovski “Portreti”

krunislav
KRUNISLAV STOJANOVSKI
PORTRETI
Svi radovi Krunislava Stojanovskog predstavljaju izrazito dinamične kompozicije, redovito napučene ontološkim značenjima. Njegova je umjetnost umjetnost ”stilskog nomada” kako se sretno izrazio na žalost pokojni kolega Darko Glavan. Uvijek se nekako razvija i odvija u dihotomijama jedinstva različitosti: svjetlost – tama, tišina – klicanje do vapaja, apstraktno – figurativno, tradicionalno – avangardno, moderno – postmoderno, zapitano – odgovoreno, trajno – prolazno. Za Stojanovskog su samo čežnja i strast trajni. U njega se harmonično spojio spontani rafinman, dosljedno njegujući brzopoteznu neoekspresionističku gestu grupe ”COBRA”, prije svih onu Karela Apela, ili ”Novih divljih”, spojivši je s lirsko – apstraktnim nadrealizmom miróovske provenijencije i artbrutovskom težnjom za grotesknim i ironičnim. Umjetnički rad Krune Stojanovskog još je jedan dokaz da je povijest duha povijest znatiželjne žudnje. Ima u njegovoj umjetnosti i rableovskog ruganja, i ironično – cinične karikaturalnosti, i inkvizicijski okrutne strogosti Poea i Kafke, katarzične dramaturgije ljudskih lica Shakespearea, ali i andersenovske bajkovite očaranosti pomiješane s donkihotovskom luckasto simpatičnom polutragičnom lucidnošću. Koliko god se trudilo biti grohohohoteskim, Krunino je slikarstvo, crteži, fotografije i koncepti kojih se uhvati, uvijek u biti lijepo, sofisticirano i dragocjeno estetizirajuće iskustvo. Privlači jer pobuđuje čudan osjećaj dekadencije, tipične za određena umjetnička djela nastala u kriznim epohama. Privlači, jer istodobno pobuđuje i jak osjećaj uznemiranosti umjetnikove prenesene na promatrača, uznemirenosti određene nemogućnosti da se nanovo uskladi ono bezgranično bogatstvo kulturoloških referencija, naprasno prekinutih u novije doba, koje i Stojanovski osjeća, i protiv kojih se buni nepokolebljivim umjetničkim nervom i rafinmanom. Njegovo je slikarstvo povijest jedne primarne energije, dinamične i strastvene, mračne i svijetle, energije boje i poteza. Energija Krunina uvijek je koncentrirana u poteze svih usmjerenja, s uplivom jake nervature i jakog unutarnjeg impulsa, rezolutno definirajući konstruirane površine sada bliske figurativnome (u ranijim radovima ovaj je stilski nomad slikao i apstraktno), e da bi sve pretvarao u kromatske kondenzacije. Te su površine slike ili crteža redovito pokrenutih vibrantnih tekstura, na kojima se kristalizira lice, portret. Ljudskih lica se, kao ni zvijezda, čovjek ne može nikada zasititi gledati. Svako lice, svaki portret mali je kozmos za sebe. Odmak u ironiju, ludizam i humoresku, lijek je protiv zala svijeta. Radovi su portreti u različitim medijima: crtani tušem na papiru, slikani na minijaturnim formatima (25X25 cm), digitalno na mobitelu iPhone 4S i Samsung Galaxy Note 2, a tu su i crno-bijeli foto-portreti prijatelja i kolega. Portreti su opći (javni) i intimni. Žudnja je Krunina usmjerena na htijenje za umanjenjem toliko prisutnoga zla, licemjerja i nemorala u svijetu i u Hrvatskoj, koja je prošla svoju patnju, svoju Kalvariju, pa stvara da bi objasnio svoj svijet u odnosu na onaj koji nas okružuje, a svojevrsno utočište nalazi u prostorima s dragim, poznatim ljudima. Crteži tušem ili oni digitalni, pokazuju iste karakteristike koje mu caruju u slikama: eleganciju, suptilnost i otmjenost moćne ekspresivne geste, a u konačnici odišu jednostavnom lakoćom i prozračni su. Materičnost gotovo da je potpuno ustuknula, rukopis je mek i sugestivan. U vrijeme hrvatske egzistencijalne muke nastali su portreti ljudi koji osjećaju bol i patnju stradalništva (portrete počinje raditi 1993. godine, slušajući Radio 101, pa jedna stravična ratna epizoda o kojoj sluša na radiju rezultira jednom slikom). Radi se o apokaliptičnim licima anonimnih ljudi zbog apokaliptične teme koja se događala, ljudi koje slikar ne poznaje, ali koji su nas okruživali. Opus lica radi već 18 godina, no u međuvremenu to nisu više portreti patnika. Njegova vlastita intimna i egzistencijalna kriza promijenila je diskurs portreta. Portret kao slikarev placebo? Zasigurno.
Vratimo se na trenutak slikama. One se mogu shvaćati i kao simulakrum mnogobrojnih sjećanja i kao rezultat jednoga traumatičnog iskustva. Kruno u svoje radove neprestano ulaže golemu psihičku energiju, a njegova pokretačka energija jest ideja, pročišćena od svih nebitnosti. U središtu ideje je čovjek, ljudsko biće, njegovo lice, njegov portret. Oni se u slikama, kao i u svim ostalim radovima, manifestiraju kao mnogobrojne, umnožene minijature, u kojima vlada određeni ekspresionistički apokaliptični odmak, no nikako lišen, dapače obilato nabijen, izrazito humanističkim pogledom. Drama egzistencije ublažava se umjetnikovim uplivom kao homo fabera (vrlo plodan, mnogobrojan i raznorodan opus), iza kojega čuči homo ludens (gotovo dječja razigranost i jasna slika svijeta i svjetonazor). U njegovome iskustvu vidimo kako se ono sedimentira u sukcesivne stratifikacije, u kojima pušta na površinu kolorističke eskapade i kromatske senzacije, vezane uz lice, koje se time vazda reprezentira u permanentnoj pokretljivosti, dinamici. Kada slika, Stojanovski nikada ne polazi od neke unaprijed određene sheme. Slika nastaje namah, u trenutku promatranja i doživljavanja, u procesu istraživanja za vrijeme svih svojih druženja, razmišljanja i stečenih utisaka. Slikarstvo i crtanje tušem ili digitalno, svejedno, najednom postaje poligonom vehementne geste kao odraza vehementnoga uviranja u svoje osjećaje, te unutarnje biološke potrebe egzistencijalnih duševnih previranja, koja rezultira elektrokardiogramskim impulsima na površini papira, platna ili zaslona iphonea. Gesta nije kontrolirana mozgom, već je izraz krajnje spontanosti, iz koje izvire autentičnost. Vrijeme u procesu rada nebitno je. Važno je upravo ritualno oslobađanje energije, nužno za oslobađanje emocija da bi se, kao u budizmu, došlo do smiraja. Čin slikanja i lica/portreta i ostalih tema, kao i lica/portreti izrađeni u drugim medijima, postao je neprestano življenje i ponovo proživljavanje kreativnog iskustva. Iz magme Kruninih gesti pojavljuju se oblici krupnookih, čeznutljivih zagledanih, zamišljenih, prestrašenih i emotivnih ljudskih jedinki. Oni su s jedne strane pokriće za otkrivanja eksplozivnih postulata boje i geste u širokom spektru, a s druge strane, odraz su ključne umjetnikove preokupacije – samoće i komunikacije. Komunikacija, koja mu je najvažnija u životu, problem je energije, života, ljubavi, problem kozmosa. Umjetnik je sam jednom rekao: ”Slikam i govorim o čovjeku rastrganom grijehom i etičkim dvojbama. U svom slikarstvu želim naći poetsko u grubom; naći poetsko u čovjeku današnjice; izvući emotivno, skriveno iz duše ljudi. Postaviti se otvoreno, javno, vidljivo, poticajno, blisko…”. Umjetnički rad počinje poetsko – filozofijskim zanosom, koji povede igru i razbukta se u tisuću smjerova. U poetskoj premisi leži bit ovoga slikarstva, crtanja i fotografiranja. On se vodi devizom da sve što se ne mijenja umire. Tako uvijek iznova bitno individualizira jezgru svojih poetika, koje su odista ars generandi dio svemira gdje se vibrantna energija boja, kao i kaleidoskop stotina, tisuća i milijuna lica uvijek nanovo rađa u jedinstvenim sekvencama.
Kao što su se studenti, umjetnici i intelektualci u osamdesetim godinama 20. stoljeća okupljali pred ”Zvečkom”, ”Kavkazom”, u ”Kulušiću”, pred ”Tomatom” u Tkalčićevoj ulici i na ”Opatovini”, što je na žalost danas sve propalo i ostalo našom lijepom prošlošću, danas se okupljaju u kafiću ”Sedmica” u Kačićevoj ulici, na Britanskom trgu i u galeriji ”Greta”. Ta mjesta danas po umjetnikovom mišljenju imaju veliku ulogu u kulturnoj, intelektualnoj i umjetničkoj stvarnosti u Hrvatskoj, a time i u ovome dijelu Europe. Ti su toponimi ostali jedine oaze u kojemu se nalaze neki novi studenti, umjetnici i intelektualci s kojom sjedinom viška. To su mjesta dolazaka i Krunislava Stojanovskog. Na tim se mjestima druži s kolegama umjetnicima, s prijateljima i znancima. Napravio je mnogo njihovih crno – bijelih portreta. Ima ih snimljenih i na izložbama, u atelijerima ”Žitnjak”, u njegovom zagrebačkom domu, i u njegovom rodnom Skopju. No, svi odreda su njemu bliskih i važnih ljudi, s kojima umjetnik dijeli ideje, misli i raspoloženja. Ljudi su to koje voli i poštuje, i koji vole i poštuju njega. Oni su njegova stvarnost. S njima je živio ili živi intenzivno, oni mu nešto ili puno znače. Zato su crno – bijeli da bi se razlikovali od onih nacrtanih i obojanih. Naslikani portreti u boji predstavljaju ljude iz rata, njihove strahove, teške sudbine, stradanje i bol. To su opći (javni) portreti, s kojima umjetnik suosjeća. Oni nacrtani digitalno tijekom 2012. i 2013. godine i tušem 1999. I 2010., predstavljaju portrete istih onih kolega i prijatelja iz ”Sedmice”, sa ”Žitnjaka” ili Britanca, autorove trenutne utiske iz komunikacije s njima. Ti su portreti ujedno amortizeri njegove intimne, privatne egzistencijalne i psihičke krize, njegove tjeskobe nastale neželjenim i emotivno teškim stanjem. To su dakle, intimni portreti. Tih se nacrtanih osoba naslušao, a u kojima prepoznaje određeno stanje obeshrabrenosti i beznađa. Ostaje barem u istom socijalnom krugu: on je oni, oni su on.
Medij je nebitan. Bitna je priča. U ovom slučaju priča o ljudima, osobama, njihovim licima i svime onim što ta lica u sebi nose.
Enes Quien

Krunislav Stojanovski rođen je 14.05.1969. u Skopju, Makedonija.
Završio je slikarstvo 1998. na ALU Zagreb u klasi prof. Đure Sedera.
1997. studira i diplomira Public Art u klasi Dr. Agnes Denes (SAD), na SOMMERAKADEMIE Salzburg, Austria.
1998. profesionalno radi i usavršava se u Cable Factory, Helsinki, Finska.
Član je HDLU od 1997., a HZSU-a od 2004.
U periodu 1990/99 radi kao novinar na području kulture, a 2000. i 2001. radi kao restaurator zidnih slika.
Od 2003. do danas vodi razne slikarske radionice za koje je izradio posebne programe.
Od 1995. do danas inicira i organizira različite umjetničke projekte međunarodnog karaktera.
Bavi se slikanjem, crtanjem, ambijentalnim instalacijama, fotografijom, videom, pisanjem i edukacijom.
Česte teme u umjetničkim djelima su one koje imaju socijalnu, humanističku, ekološku i političku konotaciju s posebnim naglaskom na pojedinca i njegove uloge, mogućnosti i značaja u globalnome.
Dobotnik je više nagrada i stipendija. Izlagao je na oko 30 samostalnih i 50 skupnih izložbi u preko dvadeset zemalja.
Živi i radi u Zagrebu.