Metamorfoze merkurovog sina
Na tragu dadaističkog postupka prožetog apsurdom i besmislom, Miro Župa uvodi gledatelje svojih radova u haiku svijet iščašenog humaniteta, čiji su fragmenti brižljivo locirani u stripovskoj igri miješanja tekstualnih i vizualnih narativa. U ovoj suludoj somnabuli, gdje je svaka logika suspendirana taktikom oneobičavanja što u prvi plan stavlja alkemijsku transformaciju svakodnevnog u groteskno i fantastično, svjedoci smo čudesnih situacija koje sublimiraju ontološke i okultne metamorfoze. Destabiliziranjem svake jasne granice između logičkog, racionalnog i nemogućeg, otvara se prostor dijaboličnoj reinterpretaciji postmodernog kaosa i pokazuje da samo mašta može proširiti pukotinu u realnom tj. da je umjetničko stvaralaštvo poseban oblik demijurške operacije kojom se mikro usklađuje s makrokozmosom te obnavlja pokidana vertikala axis mundia u osmom sefirotu Drveta života (pod utjecajem merkura, planete pod čijom se sjenkom rodio tri puta veliki Hermes). Metafizička svečanost inscenirana u praskozorje kojim upravlja distorzirani lučonoša, a u trenutku kada Miro napušta svoju astralnu projekciju i ponovo se vraća u ain soph točku iznad bezdana, uravnotežena je zelenom bojom venere egzaltirane u biku, smještene na desnoj strani Milosrđa ponad lijevog koljena. Između gramatike i ikone utjelovljenje Župinog imaginarija događa se, stoga, u crno-bijeloj zoni grafičkog znaka, koji napušta svoju singularnu materijalnost, postajući izlikom za poniranje u arhetipsko promatranje unutrašnje luminoznosti, čije isijavanja na rubu svemira vibrira u tonalitetu sol i korespondira s purpurnom bojom u okrilju Ozirisovog velikog lica okrenutog prema Istoku. Taj dijalektički strip kao hram (pomalo nalik i halucinaciji pustinjaka u koptskim manastirima) sagrađen na sukobu tame i svjetla liturgijska je работа izvedena kao nagovještaj apokalipse, uprizorenje konačnog časa kada će ljudi, životinje i biljke zaigrati svoju posljednju partiju tarota u daturinom igrokazu na grobu Hieronymusa Boscha.
Rozenkrojc pl. Cvevi
Rozenkrojc pl. Cvevi osvešteni je potomak Katara i makedonskih Bogumila. Živi u deliblatskoj peščari među monasima ružinog krsta. Prevodi svete tekstove sa sanskrta na jidiš i aramejski, a u slobodno vrijeme komponira astralne liturgije i masonske koračnice.
Skračena kesa sjenčenja dvostrukih ormara odgoja ili gostovat ču ti unutar imena
Ovaj kao haiku strip Dalekoobzorju i kolonjskim pećima neupadljivo kontrapunktira maslačkov sjever i polurafinirane orahove potočiće…ali bez prikupljanja plemenske saharoze,jer sedam minuta od Lisabona i Pribuda nestalo je bezbroj mjehurića…svakog večeg od žutog mungosa u južnom temelju. Volim pudinge,ajvar,spomenare,odmaram se između vježbi.
I kao govori:trojedino te frkči vidro kajmana,odjagodičnjenih jarbola i krempitinih trgova,a ti nadbiskupe skvikni! Kakav bi sendvič? Jer ozračila nas je leća za pokusne karmeličane Fabio.Svatko ovdje okrugao živčan i bez pokučstva poručuje:Divljač ne bira uvijek čistinu….jer sunca se nagutao sakralni beskučnik,i preplanuo na grozdolikoj mjesečini sam rezbari frulu za religiozni krivolov mitološke tunjevine i drugorazrednog pretjerivanja…ali opet bez kolonijalnih hvataljki i jogunastih konjokradica….
Nedjeljni kolačiću preveselim ti tapet dok gomilaš ječam ispod vrata….pa gledaj malo kroz prašinu i iz tlocrta mi interpretiraj krajolik bez mikro ponora…..ali ipak.,hopsaj Dijadora narančo!
Kugluf snovite potencije vabi arsensku broncu radi tvrdoče pradjedovih lisica…..dok ponoči podmuklog otvora ruju po kositru rivijere…..tamo ima klupa,a na klupi znoj….okrene se zrnasto i onda govori:Utamnjeli griz upoprsljen menom,godi ištvu bezvrača obitelji….sveudilj!
Ali opet,livada se otela nadzoru i kapitalno izbrisala močno stado….ma kakvo močno stado….pudinzi i rebarca!….pudinzi i rebarca rahlog podneblja!
Jer makar je jedno valjda jasno…da samo zaostala koncentracija stvara razmak na svjetlima kolibe onog prije vremena.
E pa kaže:izlijmo si gvozden oblak u punoj spremi gustog svitla i procvitanog krumpira…Čelav prorok zeca prati a sve je malo ukoso……..Pustinjskih mi rana….zašto san se nasmija? Ali nema veze…vruč bajam lako ispari……………
Miro Župa rodjen 1978 godine u Splitu,diplomirao kiparstvo na akadmiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002 godine u klasi prof.Stanka Jančića,otprilike živi i djeluje u pseudomorfnom ograđju Daruvara onkraj Pijevijetnice kornubila kaplika,čagalj i fen uznemiruju ga,kao i njegovog bližnjeg metatron odjarboljenog poskoka.