Pozivamo vas na otvorenje izložbe Zornjaci u ponedjeljak 10. 4. 2017. u 20 sati u Galeriji Greta, Ilica 92, Zagreb. Izložbu možete pogledati do 15. 4. u radno vrijeme galerije od 17 do 20 sati.
ZORNJACI SLIKARA I UMJETNIKA IVANA NOVAKA
Svaki umjetnik ima punu stvaralačku slobodu. Mnogi umjetnici u svojoj znatiželji često crtaju, slikaju ili kipare različite motive, obrađuju različite teme, i na taj način (si) objašnjavaju i(li) analiziraju svijet. S druge strane, postoje umjetnici koji u jednome motivu, jednoj temi i jednom sadržaju nalaze mnogobrojne mogućnosti variranja, pa tako stvore cijeli ciklus. Nekada cijeli život slikaju jedan jedini motiv poput najvećega hrvatskog slikara druge polovice 20. stoljeća Julija Knifera, koji je punih 60 godina slikao samo motiv meandra, i u tom arhetipskom motivu uvijek iznova, iz dana u dan, nalazio izazove za novu varijaciju na temu. To se zove kontinuitet par exellence u suvremenoj umjetnosti. No nikako ne znači da na primjer, slikarstvo Ferdinanda Kulmera, također velikana hrvatskog slikarstva druge polovice 20. stoljeća, u svojemu izrazitom diskontinuitetu nije podjednako vrijedan opus. Radi se o dva velika čovjeka i slikara koje navodim kao izraziti primjer stajanja na suprotnim stvaralačkim polovima: Knifer u kontinuitetu, a Kulmer u diskontinuitetu. Ovo navodim kao uvod u misao o radovima mladoga umjetnika Ivana Novaka (nije u rodu s odličnim hrvatskim slikarom Zoltanom Novakom). Njegovo bih djelo odmah smjestio u struju kontinuiteta, jer mladi Novak uzima jedan motiv i razrađuje ga po nekoliko godina dok ne zaokruži ciklus. Prateći njegov rad od početka, i dajući mu bezrezervnu kritičku podršku, mogu reći da je umjetnik kontinuiteta jer je prvo godinama radio na sjajnome ciklusu reljefa s motivom ženskoga tijela (akta), da bi sada izašao sa zaokruženim (ili možda ne?, vidjet ćemo), cikusom koje naziva Zornjaci. Zornjaci su kokoti, pijetlovi, horozi, kopuni ili kako Vam drago, koji su sada u svoj svojoj imaginativnoj raskoši punom umjetničkom snagom zakukurikali u umjetničkim izlagačkim prostorima.
Ciklus pijetlova/ zornjaka nastajao je u posljednje tri – četiri godine. Pijetao je obična domaća ptica i o njoj se nema naizgled puno toga za reći. Novak ih namjerno imenuje zornjacima, jer osim što kukuriču u zoru, oni asociraju na jutarnji seks, također tzv. zornjak. Međutim, ako već nema nikakav mitski ili arhetipski karakter, pijetao ipak ima određenu simboliku i svoje mjesto u kulturološkim i civilizacijskim relacijama i referencijama. On je prije svega atribut svetoga Petra apostola, aluzija na njegovo odreknuće Krista tri puta prije pijetlova kukurikanja u zoru. Odmah potom slijedi i Petrovo kajanje. Svi znamo za pasus Zatajenje i pokajanje Petrovo u evanđelju sv. Marka (14, 66 – 72). ”Kad je Krist bio uhićen, ispitivao ga je u svojoj kući veliki svećenik Kajfa. Petar se u to vrijeme zatekao u dvorištu; prepozna ga neka Kajfina sluškinja i reče: I ti bijaše s Nazarećaninom, Isusom. Čim on to zanijeka, oglasi se pijetao. Triput je zatajio Krista, i triput je pijetao zakukurijekao. Shvativši da se prijašnje Kristovo proročanstvo o njemu obistinilo, brizne u plač.” Pijetao je i atribut boga Merkura, glasnika i vjesnika bogova s Olimpa, čija kola vuče. I napokon, atribut je personifikacije bludnosti, jer svi znamo pouku o pijetlovim radnjama kada upadne u kokošinjac. Pijetao je i simbol Francuske, gizdava repa i uzdignute krijeste, premda bi cinici rekli da je najbolji spravljen u vinu, vrhuncu francuske kuhinje. Galski pijetao (Le coq) simbolički je u srednjem vijeku predstavljao potlačenu Francusku i njegove prastanovnike Gale, koje je pokorio Gaj Julije Cezar a kasnije, posebno od Revolucije naovamo, predstavlja Francusku i Francuze kao narod i njegovu povijest, zemlju i kulturu.
Ima jedna zanimljiva podudarnost. 28. siječnja 2017. bio je prvi dan kineske Nove godine, godine Vatrenoga Pijetla. Taj je datum i umjetnikov rođendan. Ciklus zornjaka / pijetlova jest začet prije nekoliko godina, ali sada je aktualan da aktualniji ne može biti. Bilo bi dobro Zornjake izložiti u okrilju kineske populacije u Zagrebu i(li) Hrvatskoj, ili čak na kineskoj zemlji, tijekom ove godine, njihove godine Vatrenoga Pijetla. Ovo su samo neke meditacije koje padaju na pamet dok se razmišlja o formama pijetlova koje je izveo umjetnik Ivan Novak.
No, uza sve konotacije koje o pijetlu sigurno zna, mladi je umjetnik imajući na umu različite aspekte simboličkih, metaforičkih, personifikacijskih i drugih konotacija koje pijetao ima u kulturnom panoptikumu svijeta, krenuo u obradu iz drugačijeg ugla i inspiracije. U liku pijetla prije svega je, rekao bih, vidio ljepotu, ljepotu pokreta, oblika i forme pijetla, i mogućnosti stalnih transformacija, metamorfoza, preobrazbi. Nije niti u jednom slučaju zadržao figurativnu matricu pijetla, sve je izveo u apstraktnom sažimanju, svodeći ih na čiste oblike. I, umjesto da spaja stilove, on spaja materijale. Umjesto da govori jezikom postmoderne referencijalnosti i citatnosti, on je okrenut imanenciji materijala i moći govora njihovih svojstava, ali i onoga što ti materijali mogu izlučiti u svijetu asocijativnih podsjećanja. Novak voli manualni rad, fizičku obradu kipa.
Prije svega u radu mu je bitna mašta, on u komadima drveta i metalnim komadima nalazi i vidi izmaštane forme koje u svojoj sadržajnoj matrici nose popudbinu civilizacijskih univerzalnih, te prirodnih i bioloških oblika. Njegove su forme redovito pune sabite energije u kojoj je razvidna perceptivna moć. Novak aditivnom metodom prije svega spaja dva materijala koja se skladno nadopunjuju u svoj svojoj kontrasnosti: drvo (hrastovinu), koje asocira na antropomorfnu, živu silu drveta koje se podaje kao toplo, nježno i živo, i metal (prokrom, nehrđajući čelik), koji podrazumijeva telursku snagu, odnosno hladnoću, tvrdoću i nepokretnost, a koja svjedoči o trajanju koje omogućuje čovjeku da ostvaruje svoju moć. Također preispituje i preslaguje kvalitativne kontraste u apstrahiranim formama kroz drvo i metal, ništa ne gubeći u konačnoj kompoziciji kipa, ni kvalitetu materijala, niti evokativnu i asocijativnu perceptivnost određenoga kulturološkoga kôda koji skulptura posjeduje. Aktove je ranije radio od drva oraha koji se smatra mekšim drvetom te time utjelovljuje ženski princip, dok hrastovina podrazumijeva muški princip svojom tvrdoćom, ali i oblikovnom podatnošću savršen je materijal za oblikovanje.
Novakovi su pijetlovi /zornjaci komornih dimenzija, voli male formate i dimenzije, koji unatoč tome posjeduju dvije bitne komponente: prva je osjećaj monumentalnosti koja izbija iz forme same, jer skulptura nije monumentalna ako je velikih dimenzija, već je monumentalna kolika je njegova unutarnja ekspresija, a Novakovi zornjaci nesumnjivo nose svoju unutarnju ekspresiju i djeluju optički i haptički uvjerljivo; i drugo, posjeduju katkada veću, katkada manju dozu dekorativnosti, u najboljem smislu te riječi. Dekorativnošću ovdje nazivamo granicu koketiranja s dizajnom i primijenjenom umjetnošću, zbog toga što ovi mali kipovi odlično stoje u bilo kojemu okruženju u koji ih postavimo.
Bitno je u Novakovom radu istraživanje, eksperimentiranje s formalnim oblicima unutar istoga motiva. Pijetao je izgubio svaku sličnost sa svojim anatomskim i stvarnosnim izgledom. Maksimalno je reduciran, sveden na apstraktni znak, na simbol. Na svakoj komornoj formi, zapravo maloj plastici koja polazi od tijela i forme pijetla/zornjaka, Novak varira motiv, u suštini neiscrpnim mogućnostima varijacija, u kojima su mnogobrojne kombinacije konveksnih i konkavnih ploha i perforiranih masa u koje u većoj ili manjoj mjeri prodire prostor. Matrica ista, varijacije mnogostruke i imaginarno beskonačne, to je formula autorskoga kontinuiteta, baš kao što je, da ponovimo, veliki Julije Knifer, meandar meandrirao u tisućama varijacija. Ta moć iskazuje veliku nadarenost i umjetnički duh.
Ivan Novak se kroz užitak u ručnoj obradi alatima svojih materijala, drva i prokroma u ujednačenim dimenzijama malih kipova, likovno igra oblicima, teksturama, grafizmom pa i bojama (kada na poneku skulpturu stavlja pozlatu). Osobito je to istaknuto kada istražuje i nalazi igru površina i masa. U njegovom je umjetničkom radu razvidna i izrazita stilizacija tijela i na simbol svedene dvije donje i jedna gornja krijesta.
CRTEŽI
Ciklus zaokružuje 27 crteža, upravo onoliko koliko je i skulptura. Smješteni su zbog percepcije promatrača u konstelacije, nizove 3 x 9. Crtani su običnom plavom kemijskom olovkom i bijelim akrilom na natronu. Krasi ih izrazita stiliziranost, kao uostalom i kod skulptura, te minimalistički procedée, i apsolutno plošni karakter. Potpuno su lišeni i najmanjega mogućeg traga volumena, i u kontrastu su s trodimenzionalnim i volumenski određenim skulpturama. Treba naglasiti da crteži nisu skice za skulpture, već potpuno samosvojni, autonomni i zasebni entiteti. Oni u svojoj plošnosti kao da slijede misao variranja oblika. Od crteža do crteža, minimalni su varijacijski pomaci. Okosnica je uvijek ista, gornja i donja krijesta svedene na čiste kratke linije, tijelo je geometrijski određeno oblikom pravokutnika, a unutar svakoga od njih ti minimalni pomaci su vidljivi u elementima koji mijenjaju dekorativni štih, dajući im tako estetsku, semiotičku i vizualnu potvrdu. Kao i kod skulptura, kvaliteta je ujednačena, svaki je crtež, baš kao i svaka skulptura karika u lancu, koliko i zasebni element, stoga ni jedan nije bolji od drugog, svi su podjednako dobri, kako su i sve skulpture podjednako dobre.
Ivan Novak je i na školovanju na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna i na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, učio i studirao na grafičkom odsjeku. Bez obzira na to, u svojim radovima i izložbama, demonstrira rijetko viđenu polivalentnost. Rečeno je već, voli malu formu i mali format. Skulpture su mu komorne, u ciklusu Zornjaci radi se o maloj plastici koju je na Akademiji radio kod prof. Damira Mataušića, šefa Odsjeka za malu plastiku i medaljarstvo. Osim crteža, skulptura i grafika, Novak izrađuje i slike. Na malom formatu, portretima veličine dlana, iskazuje veliko umijeće realističkog pa čak i do granice hiperrealističkog prikazivanja, blisko jednome Johannesu Veermeru van Delftu ili Janu van Eycku. Ova je usporedba malko dakako pretjerana, ali intencija, uzori i htijenje su jasni. No, slike još nikada nigdje nije izlagao, a kada ih jednom izloži, vidjet će se i šira lepeza raskoši talenta i znanja.
Enes Quien
Ivan Novak rođen je 1985. godine u Sisku. Nakon završene Škole primijene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, upisuje 2004. godine Grafički odjel na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U petom semestru upisuje se u klasu profesora Frane Pare, a u sedmom semestru prelazi u klasu profesorice Nevenke Arbanas. Paralelno sluša i kod profesora Damira Mataušića, usmjerenje Mala plastika i medaljerstvo. 2008. godine realizirao je javni umjetnički rad “Le Coq” , Villa Fleck, Parc de Mauriac, Ingersheim, Francuska. Diplomirao je 2010. godine u klasi profesorice Nevenke Arbanas, sa radom posvečenim sisačkom slikaru Slavi Strieglu. Do sada je izlagao na samostalnim izložbama u Sisku (Gradska galerija Striegl, MUF4, Šetnica, Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac Sisak), Zagrebu i Pečuhu, te na 38 skupnih izložbi (Sisak, Zagreb, Dubrovnik). Osim u grafičkim tehnikama, radi i u ostalim likovnim tehnikama kao što su kiparske (drvo, terakota, gips, prokrom, cigla) i slikarske (tempera, akril, ulje). 2012. stječe pedagoško- psihološko- didaktičko- metodičku izobrazbu. 2016. stječe zanimanje, učitelj likovne kulture. Članom HDLU-a postaje 2016. godine.