Pozivamo vas na otvorenje izložbe Ive Zagode
‘Odgovor glazbi’
Ponedjeljak, 01.07.2019. / Greta, Ilica 92, Zagreb / 20h
***************************************************
Sinestezija (starogrčki syn (ujedinjene) + aesthesis (osjeti); ujedinjenje osjeta) je sposobnost jednog osjetila da osjeti podražaj drugog osjetila. Pojam sinestezije ima dugu povijest i izvorno se pripisuje pitagorejcima. Po njima, glazba sfera
stvara kozmičko spajanje, što znači da božansku geometrijsku harmoniju čine svi prirodni mikrokozmički i makrokozmički fenomeni. Matematičke vibracije održavaju se u manifestacijama svjetlosti, zvuka, mirisa i ostalih osjetilnih stimulansa. Spajanje ovih prirodno pojedinačnih osjetilnih stimulansa stvara efekte sinestezije. Sinestezija usklađuje svijet iluzija sa svijetom univerzalnih vječnih ideja… 1
Stvaralaštvo Ive Zagode se njenim riječima – pročišćava kroz glazbu. Potaknuta glazbom koju bira i sluša slikajući autorica svjesno mijenja proces nastajanja slike i odmiče se od svake mogućnosti improvizacije koja nije uvjetovana melodijom, taktom… Pitala sam se kako je to unaprijed znati da ti je nešto zadano u slikarstvu a da pritom ne govorimo o mimesisu, o gotovom modelu ispred umjetnika, već o onom intrinzičnom porivu i ulasku u stvaranje apstraktnog slikarstva, koji joj zbog dara sinestezije daje drugačije polazište. Dar, talent, i nije
najspretnija imenica te ju nerado koristim, no ovdje će poslužiti u nedostatku bolje…
Prije par godina, čitajući o Kandinskom, bilo mi je gotovo nevjerojatno za pojmiti, kako su u ono vrijeme sposobnost sinestezije smatrali anomalijom. Sve što je drugačije, neobično ili odskače, kako i sami znamo nije lako implementirati u
svakidašnji život i društvo. Iako sinesteziju smatram nepobitno važnom činjenicom kod Ivinog stvaralaštva, ne bih išla toliko daleko u apostrofiranju istog, već ću spomenuti samo jedno – hiperkonekciju moždanih centara zbog koje za Ivu ugljen tj. linija predstavlja ritam, a boje predstavljaju tonove. Kao konačan
produkt procesa nastaje umjetničko djelo koje visi na zidu galerije, no njeni radovi govore sami za sebe kao samostalni entiteti, s vlastitom kompozicijom, tehnikom, harmonijom… Ovi radovi prelaze u potpuno vizualan doživljaj kod promatrača, dok dodatan akustični u ovom slučaju postoji isključivo kod autorice.
Iva s lakoćom spaja tradiciju (blind ramu i štafelajno slikarstvo) sa suvremenim tehnikama kao što je primjerice sprej, sadržavajući energičnost u kompoziciji što bi nas lako moglo odvesti putevima grafiterstva. Njeni radovi možda će nas radi
toga prije podsjetiti na Futuru ili možda čak Basquiata, no poznavajući Ivu i način na koji ona radi teško da ćemo naći neku snažniju ili značajniju poveznicu s ova dva spomenuta autora. Vjerojatnija je paralela s radom Cy Twomblyja, no možda
ne iz «očitijih» razloga – apstrakcije, kolorita i nadasve crteža američkog
1 Šuvaković, M. Pojmovnik suvremene umjetnosti
umjetnika nego nečeg suptilnijeg. Prisjećajući se njegove velike izložbe koja je nedugo nakon umjetnikove smrti bila održana u Ca' Pesaro u Veneciji, Twomblyjevi radovi često su, jednako poput Ivinih, označavali spoj dviju umjetnosti, no u slučaju Twomblyja umjesto glazbe govorimo o književnosti,
točnije poeziji. Mnoge Twomblyjeve slike i crteži uključuju rukom pisane riječi i izraze i(ili) imenovanje i citiranje pjesnika počevši od Sappho, Homera i Virgila do Mallarméa, Rilkea i Cavafyja. Zagonetni, a ponekad i teško dešifrirani, ovi natpisi su osobitost njegova djela, njegov potpis. Twombly je uvijek fascinirao
javnost izvanrednom vizualnom inteligencijom i akutnom osjetljivošću na sve oblike fizičke, prirodne i umjetničke «ljepote». Smatram kako Iva u istom duhu kroz svoj rad koristi glazbu kao vlastitu ikonografiju. Razlika između Ive i Twomblyja jest što je njegov spoj vidljiv našem oku a njen nevidljiv. Autorica
koristi glazbu nekih ne tako davnih vremena s ovih geografskih područja kao što su Josipa Lisac ili Dino Dvornik, možda stoga jer ju doživljava kao nešto poznato i blizu, no istovremeno sasvim daleko i odvojeno od nje same. Ono što bih htjela
naglasiti jest da su za Ivu glazba i slikarstvo ne samo spojene umjetnosti već vrlo jednostavno – neodvojive jedna od druge.
Harmoniziranje cjeline na platnu put je koji vodi prema umjetničkom djelu. To se djelo motri hladna pogleda i ravnodušna srca. Poznavaoci se dive «radu» (kao što se divimo plesaču na užetu), uživaju u «slikarstvu» (kao što se uziva u pašteti). Gladne duše gladne odlaze. Mnoštvo tumara dvoranama i nalazi da su platna «zgodna» i «veličanstvena».
Čovjek koji bi nešto mogao reći nije rekao ništa, a onaj koji bi nešto mogao čuti nije čuo ništa.
Takvo se stanje umjetnosti naziva l'art pour l'art.
V.K. 2
Kao promatrač, nesinesteta, način na koji možemo pristupiti ovim radovima jest da nam ne skrenu pažnju samo svojom gotovo lepršavom kompozicijom, krhkim no odlučnim linijama i harmoničnim koloritom. U galeriji Greta zapravo promatramo događaj na platnu čiju skladbu možda nismo sposobni čuti i vidjeti.
Ako ništa drugo možemo pokušati ne biti gladne duše, kako je Kandinski istovremeno sakralno i cinično nazvao određene pojedince, već se prepustiti vlastitom doživljaju, a možda čak i napokon spoznati kako umjetnost ovdje nije radi nas, već radi umjetnika.
Tanja Škrgatić