Categories
TRENUTNO

05.11. – 11.11.2012. – Predrag Todorović ”20 dana ili osluškivanje neobjavljenog”

 

Dvadeset dana ili osluškivanje neobjavljenog
Na crtežima Predraga Todorovića, prepunima konceptualnog potencijala, snažnoga
vizualnog intenziteta i cjelovita sustava izrazitih plastičkih vrijednosti, pokazanim u Greti, na izložbi
Dvadeset dana ili osluškivanje neobjavljenog, autor se priklanja tihom, autonomnom govoru samo
dvaju konstitutivnih elemenata: dvodimenzionalnoj podlozi i mnoštvu rafiniranih, gusto tkanih,
koncentriranih i vibrantnih nakupina spiralnih poteza. Na bijelu podlogu Todorović špahtlom nanosi
slikarski vosak, pomoću medicinskog benzina rastopljen u kašu. Na podlogu od stvrdnuta voska
potom nanaša tamni tuš, uglavnom crni, i oštrim tehničkim pomagalom ostvaruje krajnje intrigantan
dijalog s podlogom – nakon svakog urezivanja iz podloge izbijaju uske bjeline – bljeskovi volje,
namjere, svjetla… U kreativnoj slobodi kombinatorike, nervaturama i izborima kojima kao prepreka
ne stoji ni jedna predkoncepcija – ritam rasta lapidarnih zapisa linije i snažne energetske matrice
– stvarajući iluziju gibanja – prekrivaju potpuno ispunjen format podloge, potencijalno proširljiv u
beskraj.
Cjelina kadra – uz uzbudljivu avanturu spontanosti i neposrednosti – gradi se postupno i svaki
potez povučen je u odnosu na cjelinu i svjestan je cjeline. Parcijalan odnos prema bilo kojem mjestu,
detalju i fragmentu ovdje ni na trenutak ne postoji. Odnos prema gustoći, zastrtosti i fakturi, dakle,
podređen je osjećaju supstancije od koje je sve načinjeno.
Monoelementi ovih crteža – linije – naviru i obnavljaju se u neiscrpnu inspirativnom prosedeu
neprekidna energetskog kruženja – koje nema ni početka ni kraja, a koje se materijalizira u uvijek
različitim artificijelnim konfiguracijama koje, međutim, isključuju iluzionističku ideju i svjedoče
odsutnost referencijalne i simboličke funkcije.
Ostvarenja su to jedinstvenih metijersko-poetoloških postavki i posebne nervature poteza.
Konfiguracije linija kipte odrješitošću; djeluju kao prapočetne i konstantne, svečano trajne, ali
istodobno i slučajne i trenutne.
***
Svaki crtež (napravljen u 24 sata) stvara dojam autorova boravka u psihološkom polju (polju
sila), rađen je u  razmacima, tj. unutar dvadeset dana, tako da nam se u svakom crtežu otkriva
istodobnost ponavljanja postupka, ali i jedinstvenost u svakoj pojedinoj realizaciji, pa crteže možemo
pokušati odčitati kao predodžbu autorovih mentalnih krajolika, vizualno dislociranih i dezintegriranih.
Brojni čulni podaci iz autorovih nesvjesnih pulsiranja sublimirani su u osebujnu strukturu i teksturu.
Ovom prigodom, dakle, crteže najradije iščitavamo kao intuitivno-meditativne postupke koji čine
dnevnik autorovih reakcija na senzacije koje je doživio i recipirao u dvadeset dana – kao morfološku
transkripciju nekih njegovih unutarnjih stanja i turbulencija, dnevnik nizanja misli inherentne razvojne
logike, stavova i raspoloženja, uznemirenosti, melankolije, dakle, kao autoreferencijalne, introspektivne
monologe stvorene za sebe hermetične i nečitke piktograme iz autorove individualne mitologije,
autorefleksivne, kontemplativne i sugestivne nositelje autorova sofisticiranog i istinskog senzibiliteta
koji se ostvaruje u svome vremenu. Za nj su to možda i katarzična i kontemplativna iskustva.
Tamni Todorovićevi crteži nedvojbene ekspresije i sugestije, međutim, nisu uradci negacije,
nihilizma, mraka, tamne strane svijeta – oni su, dapače, patetično rečeno, stvaralaštvo vitalnosti,
strasna rasta i pozitivnih energija.
***
Crteži su primordijalna masa (kaša), “primordijalna juha”, u kojoj svaka crta izgleda poput
bljeska namjere, supstancije koje odnekud naviru i iz kojih će možda tek nastati nešto pojavno –
fizičko, formativno, mentalno, emocionalno… Prostor kadra nije nikakva realnost, nego polucija
potencijala, sugestija nečega što se tek – poput fantazma koji se izvlači iz materije koja se netom
pokrenula iz prvobitne neodređenosti (crno) i postupno se artikulira u „White Noise“ – treba realizirati.
Na taj način crteži su likovni plastički registar pokretnih zbivanja. Kako kaže sam autor, iz „white
noisea“, pozadinskog šuma svemira “rendom signala” počeo se artikulirati u kretanje sa smjerom,
tijekom – kao da se pojavila neka namjera. Nešto je, međutim, tek pokrenuto – kovitla se, kulja,

pomiče i formira, što će se samo od sebe i po sebi – samoinicijacijski –  oblikovati u nešto. Možda će taj
potencijal do kraja pokrenuti i oblikovati ljudske misli, želje, emocije i akcije te postignuće objaviti u
nečemu formativnom ili prepoznatljivom?
Premda su crteži odterećeni svega prikazivačkoga i definitvno napušteni od predmetna
svijeta, gustišom bijelih raznosmjernih linija slikar stvara dinamične i vizualno pokrenute kompozicije
potpune neodređenosti, ali kompozicije su to i metaforičnih i vrlo osobnih i zakučastih značenja.
Stoga su i ove posne konfiguracije podatne za mnoga, pa čak i literarna tumačenja. Crtež, u
kojemu ne uočavamo nikakvu pretenziju da bude nov i suvremen, dakle, možemo iščitati na različitim
interpretativnim razinama, primjerice kao poruku da je svekolika umjetnička praksa zapravo varijacija
na samo jednu jedinu temu, pa se, kao, primjerice, u Knifera, cijeli postupak obilježavanja prostora i
vremena materijom dovodi do apsurda.
Jedna od interpretativnih dimenzija ciklusa jest i pitanje percepcije – ono što motritelj vidi
uistinu je tek nešto raspuknuto i nekonzistentno i cjelina nečega motritelju uvijek je nedostižna: ne
može je percipirati niti prikazati, nego je – preko njezinih pojavnih manifestacija, fragmenata, bljeskova
– može samo naslućivati.
Ciklus može govoriti i o motriteljevoj plutajućoj svijesti, zbrkanoj zbog neprekidna protoka
informacija i nepostojanja bilo kakva stvarnog uporišta.
Možemo govoriti i o otvorenu djelu, radu na nesvršenu djelu, ali i o mehanizmu ponavljanja,
procesualnosti, serijalnosti, zamjeni logike odnosa na slikanoj površini tijekom procesa, djelu kao
vlastitoj pragmatici gdje se naglasak sa sadržaja prebacuje na proces, jezičkim igrama, varijablama u
postavljenoj jezičkoj igri…
Ovaj ciklus crteža odčitavamo i kao dokaz da sublimno podrazumijeva gubitak mislene
supstancije u korist čistoga vizualnog užitka, pa s tim u svezi i o vizualnosti oslobođene vanjskih
referencija na bilo koje socio-kulturne kontekste.
***
Premda su ovi raskošni vizualni spektakli stvoreni u amimetičkom raspoloženju i emancipirani
od svake arbitrarnosti označiteljskih modusa i simboličko-reprezentativne dimenzije i mada ovi uradci
nisu u službi ničega drugog osim sama sebe, oni u konačnici ipak ne podastiru tek neko interno
slikarsko pitanje, nisu neki od sama slikara odvojeni proizvodi, nego ih možemo iščitavati i kao
nazočnost jakog subjekta izravno upletena u sam egzistencijalni djelokrug autorova bića; odjeci su oni
– barem i posredni i sekundarni – i autorove životne situacije.
Ovaj ciklus govori o Todorovićevu kreativnom rasponu i ponovno ga afirmira kao akribična
znalca crtačke vještine koji ne neprestano traži nove izazove i na njih odgovara novim izražajnim
mogućnostima.

Ivica Župan