Categories
PROGRAM

05.03.2012 Vojin Hraste ”To svijet tuče s onu stranu mojih vrata”

Po Bachelardu pacijenta ne bi trebalo pitati kada se zbio događaj iz njegovog sjećanja koji ga progoni, nego u kakvom prostoru se taj događaj dogodio. Psihoanalitičar bi, kaže Bachelard, trebao obratiti pozornost na jednostavnu smještenost osobe koja se sjeća u prostoru. To naziva topoanalizom. Naše biće ima vertikalnu polarnost. Ono je naš dom, naša kuća. Na jednom kraju te antropokozmičke vertikale stoji glava – tavan naše kuće, naša spona sa svemirom; na drugome kraju noge koje nas ukorijenjuju u tlo, povezuju s podzemnim silama; to je naš podrum. Naše je biće živo.

Moj rad prikazuje individuu koja se osjeća bespomoćno pred figurom maloga morskog psa nasukanog na suhi betonski pod, van svog elementa. Figura stoji na stolcu, pod suncobranom. Tako je odijeljena i od zemlje i od neba. Osjeća se sigurno u svojoj „kući“ pod svojim prekrivaćem iako on nije nikakva stvarna zaštita, kao što niti opasnost nije stvarna. Ova slika moj je opis hermetičnosti i paranoje, straha od života i vanjskih utjecaja. To je egzistencija koja je ostala bez antropokozmičke vertikale, bez spone sa svemirom, bez ukorijenjenosti u tlu.

Što bi nam mogla kazati topoanaliza toga „položaja u prostoru“?

Vojin Hraste

Kad sam pročitao gore navedeni tekst trenutno sam osjetio potrebu da ova zanimljiva Vojinova razmišljanja prenesem u cijelosti u predgovor kataloga njegove izložbe i da se nadovežem na njega pokušajem odgovora na autorovo pitanje. Topoanaliza bi, dakle trebala biti sustavna psihološka studija predjela našeg intimnog života, egzistencije našeg bića u svakodnevici. Ako se čovjek, kako autor piše i zorno svojim radom predstavlja, sveo na individuu s osjećajem bespomoćnosti, individuu bez antropokozmičke vertikale, bez spone sa svemirom, bez ukorijenjenosti u tlu tada je jasno da ovo pitanje ne traži odgovor već reakciju. Jer odgovor znamo. Niti je dobro, niti sluti na dobro. Jer kako Noel Arnaud u svome djelu „Nedovršeno stanje“ piše – mi smo prostor u kojemu jesmo. Ako je naš životni  prostor, kako Gaston Bachelard sjajno navodi „ta kuća našeg bića“, sabijen među svoja četiri zida u konvencionalnu geometrijsku rupu popunjenu slikama, tričarijama i ormarima; naguran u nešto što je samo po sebi svojevrsni ormar, tada će u njemu zasigurno uvijek biti nedovoljno prečki na koje bi objesili sve svoje strahove, bijesove i nezadovoljstva.

 

Tada nam niti Rainer Maria Rilke koji tako lijepo piše da se kroz sva bića rasprostire jedinstven prostor, intimni prostor svijeta neće puno pomoći. Jer da živimo sa takvom samosviješću o kojima navedeni pisci pišu i na koju nam Vojinov rad ukazuje ne bismo niti došli u situaciju hermetičnosti i paranoje, straha od života i vanjskih utjecaja, gubljenja antropokozmičke vertikale i dosadnih, klišeiziranih nadmetanja materijalnim statusima kao navodno pokazateljima snage, uspješnosti, promućurnosti, inteligencije, znanja, pa i mudrosti čak. Pritom nije indikativno to da čovijek griješi jer svi griješimo. Ali upitajmo se kada smo zadnji put čuli da onaj koji ustvrdi da je griješio koncizno, jednostavno i precizno nakon toga navede konkretno i taksativno svoje navodne pogreške. Vrlo rijetko, što će reći da su floskule, demagogija, prenapuhanost forme, a siromaštvo sadržaja; velike riječi, a ništavna djela prisutniji no što bi bilo normalno. Zato trebam raditi i ne osvrtati se, biti otvoren i omogućiti da „intimni prostor svijeta“ prožme nutrinu moga bića, ne radi ovoga ili onoga već radi sebe samoga. To je Lao Tseov put na kojemu putnika nema…

 

Vojin Hraste pripada mlađoj generaciji hrvatskih suvremenih umjetnika i na dobrom je putu. Bez obzira na okruženje i sve devijacije društva koje sputavaju mlade autore navodeći ih na očaj, te osjećaj bezizlaznosti i slijepe ulice on se neda omesti. Kontinuirano radi i dobro radi. Poštuje sve uzuse zanata i ne voli se kititi statusom umjetnika, mada to po mome mišljenju jest. Njegovi radovi uključujući naravno i ovaj posljednji između ostaloga posjeduju i posreduju radost koja mu je prirođena koliko god bili svedeni na dramu koju ilustriraju. Jasno govore o tome kako trebamo nadići osjećajne rezonancije putem kojih doživljavamo umjetničko djelo bogatije ili manje bogato – bilo da se to bogatstvo nalazi u nama ili u djelu Da bi bilo jasnije o čemu je riječ treba osvijetliti tankoćutnost fenomenološkog dvojstva između rezonanci i odjeka. Rezonance se šire na različita područja našeg života u svijetu, odjek nas poziva na produbljivanje vlastitog postojanja. Naime, riječ je o tome da se, slijedom odjeka pronađe istinsko buđenje stvaralaštva u duši promatrača. Da se dotakne dubina, prije no što je površina uzburkana kako piše Gaston Bachelard. Doći na izložbu i otići potpuno nepromijenjen uzaludan je dolazak i umoran odlazak. Dosta mi je zabave, kaže Josip Vaništa, a ja se u potpunosti slažem. A Vojinu hvala – da parafraziram njegovu jednostavnost izričaja – što više šterika znaš, više svjetla imaš. Živio J

 

Toni Horvatić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *