Categories
PROGRAM

02.04.2012 Ivan Kožarić

IVAN KOŽARIĆ: …POSTOJI SAMO ŽIVOT!

 

Varaju se oni koji ključ za razumijevanje i vrednovanje djela Ivana Kožarića traže u mediju, zanatu, stilu, razvojnoj liniji… Jer Kožarić se ponaša neposlušno i neuredno, izbjegavajući utvrđene parametre, uzuse, zakonitosti… Da bi se ostvarila plodna komunikacija s Kožarićevim djelom potrebno si je osigurati dovoljnu dozu otvorenosti, opuštenosti, nepretencioznosti, nedogmatičnosti… odnosno ekvivalent svih onih uvjeta koji su to djelo omogućili. S jedne strane Kožarić je atipičan, štoviše endemičan stvaratelj, za čije je razumijevanje i kunsthistoričarsko uladičenje svaka postojeća, službena shema neupotrebljiva. No, istodobno, sasvim suprotno –  Kožarić je paradigma, školski primjer umjetnika! I to jednostavno stoga što u svom radu primjenjuje, a u svoje djelo u najizdašnijim količinama ugrađuje – samu Slobodu. Slobodu kao supstancu koja čini načelo i srž umjetnosti.

Kožarić se uvijek opirao odrastanju da bi djetinje raširenim očima održavao vječnu svježinu pogleda. U tome je njegova životvorna moć, sposobnost da nam pomogne u buđenju naših osjetila, jačanju senzacija, dopuni i revidiranju iskustava. ‘Moj atelijer je laboratorij za oživljavanje’ kaže Kožarić. I u pravu je! Naime, njegova su djela, bez obzira u kojem se obliku i materijalu pojavljivala, kako za laike tako i za znalce – katalizatori obnove. Nikakvo čudo jer sva su i sama potencijalni objekti ‘restauracije’. Dobro je, naime, poznato da je  Kožarićev uvriježeni stav nemirenje s dovršenošću, a manira – stalna revizija vlastitog opusa. Tako ni ona djela koja su povijesno, enciklopedijski ‘betonirana’ nisu imuna na njegove dodatne, ponekad tek simbolične, a često vrlo radikalne intervencije.

U Kožarićevu djelu, neovisno o formalnom stupnju dovršenosti, sačuvana je ideja procesualnosti, otvorenosti, kontinuiteta. Stoga će svi intelektualni uzrasti, profili i stališi u njemu pronaći dovoljno plodotvorne nervoze, čuđenja, ushita… Ili netrpeljivosti, svejedeno. Ali nitko neće ostati netaknut, pošteđen poriva na reakciju, nikoga neće mimoići potreba neke interne samorasprave. Za to postoje dokazi, a najlakše ih je evidentirati u djelima namjenjenim najširoj publici, dakle u Kožarićevim javnim skulpturama ili instalacijama. Nevažno je je li riječ o figuraciji (Matoš), impersonalnoj geometriji (Prizemljeno sunce), organskom ready madeu (Stog sijena). Na sva ta, izgledom i materijalno temeljito različita djela, reakcije su iste. Jednako intenzivne, burne, šarolike; ovog ili onog emotivnog predznaka. Jer u sva ta djela ugrađena je životvorna, animacijska, magična supstanca koja isključuje neprimjećivanje i ravnodušnost. Naprotiv, poziva na komunikaciju, osvješćuje, potsjeća, potiče na kreaciju, na dogradnju (ili razgradnju).

Jednaki učinak kao s plastičkim objektima najrazličitijih stilskih i medijskih idioma Kožarić proizvodi i svojim rukopisno predočenim mislima,  jednostavnim, eliptičnim, prozračujućim, značenjski voluminoznim sintagmama: opažanjima, tvrdnjama, zaključcima, pozivima…

Koliko širine, primjerice, sadrži prkosna tvrdnja ovog devedesetogodišnjaka: Nema smrti, postoji samo život!; ili pak konstatacija: Smiješno je umrijeti.

Uzvikom Razbijmo okvire! Kožarić evocira svoj ne tako davno izveden ciklus radova u kojima je doslovno čekićem razbijao ‘blindrame’ svojih gotovih slika pretvarajući ih u trodimenzionalne objekte. No istodobno, u te dvije riječi s uskličnikom Kožarić sažima svoj životni i stvaralački manifest. Pozivom pak: Stvorimo novu državu!Kožarić potvrđuje svoju utopijsku volju koju je višekratno tijekom svoga staža izražavao, primjerice u obraćanju kiparima svijeta da zajedno s njim učine odljev zemaljske kugle.

Kada Kožarić kaže: Ne znam dalje ili Umjetnost uvijek izmiče pitat ćemo se kako je moguće da to izjavljuje on za kojeg mislimo da mu je umjetnost matična vodica? Nemir, produktivnu sumnju, jednako kao i utjehu nama manje genijalnima, podarit će ta tvrdnja.

Njegov uzvik Bože koliki si! možda se dogodio nakon gornjih izraza nemoći, ali ja ipak vjerujem da mu je povod bio opažanje ponajmanjeg božjeg djela, možda nestvarno maštovite forme te savršene strukture i funkcije nekog sitnog insekta?

Kožarićeva opservacija da sve pršti od ljubavi! izazvat će u nama, žiteljima ovog prostora, stoljeća i trenutka, refleksni cinični cerek, no kasnije ćemo možda zastati, osvrnuti se okolo i tražiti gdje to Kožarić vidi navedenu pojavu. Nije isključeno da ćemo, potaknuti autoritetom te kategorične tvrdnje, pogledati stvari iz nekog dosad nekorištenog, ljudskijeg, prihvatljivijeg ugla, te barem načas promijeniti optiku na vlastitu korist. A kad kaže da je (pre)sretan što je sretan!, morat ćemo, nakon fleša iznenađenja tim nesvakidašnjim usklikom, pokušati dešifrirati značaj i porijeklo takvog iskaza.

Jer tu također kao da nešto ne štima. Nije li naime prije tog zaključka trebalo postaviti premisu (koja bi i sama za sebe bila dovoljno bombastična): Sretan sam!? Jednostavno nedostaje ta početna konstatacija bazične sreće kao polazišta za daljnju nadgradnju. To jest, ona se, sreća, kao datost, kao temeljno stanje, ne ističe, nego se jednostavno podrazumijeva!

Evidentiranje činjenice sreće same (kao ipak ‘rijetke ptice’) uključuje dakle Kožarić kao prirodnu pretpostavku. Te potom ističe (a to je njemu i polazišna točka) da se on s njom, srećom, sa statusom sretnog čovjeka kao sa datošću, kao nečim imanentnim – dobro nosi. Da ga ne osjeća kao pretežak teret i nepodnošljivu obavezu (zvuči čudno, ali točno je: mnogi sreću ili ne prepoznaju ili je se plaše), nego da je, naprotiv, u stanju podnijeti taj golem božji dar, štoviše, da ga je u stanju, ‘obrnuti’, kapitalizirati. Da povodom tog dara (kojeg valja opravdati, ‘platiti’) ima mirnu savijest. Da – što sam, neskromno govoreći, napisao za Kožarića prije pune 22 godine – zaslužuje svoju sreću! Upravo tako. A zaslužiti svoju sreću, tj. biti sretan s njom, može samo onaj koji nije proigrao ili zloupotrijebio svoj dar, odnosno talent. Koji nije zaspao na lovorikama i počeo se smatrati nedodirljivim.

Kožarić je, zvuči kontradiktorno,  uvijek njegovao zahtjev zadržavanja kontinuiteta neslaganja sa  samim sobom. Što nije ništa drugo nego imperativ održavanja pokreta, promjene, osporavanja (umišljaja) savršenstva, ali u težnji istom. Sa mirnom sviješću da ga se ne može doseći.

Kožarić, to je: sreća u blagoslovu vlastite sizifovske kobi.

 

Antun Maračić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *