Pozivamo vas na otvorenje izložbe i performans
Stanislava Habjana – Car je gol u Greti
Ponedjeljak, 7.10. u 20 sati
Greta, Ilica 92, Zagreb
Bit će zgodno dan do Grete, šestog desetog.
Sretne Boris Cvjetanović Labrovića, pita ga ovaj:
“Šta to čujem da Stanislav i Marko sutra u Greti predstavljaju bend?… Čuo sam već u Berlinu od Pavlice i Brazzodura, zato sam i doletio jučer, premda sam trebao tek drugi tjedan, no reko ajde, baš me to zanima… Kropilak i Meštar da sviraju uživo, nije mala zajebancija.”
“Vidim”, smješka se Cvjetko klinački zlobno ispod onih obrva, “i ti si popušio.”
“Što to?”
“Pa to, da će svirat uživo.”
“Pa što neće?… Ozbiljno?… A takav hajp oko nečijeg nastupa ili performansa, ja ne pamtim kad je bio… I što sad, znači sve je samo – … ?
“A nego šta. Stanislav što izmisli zna tako napisat da ne možeš ne vjerovat… Ali di će on sad počet svirat i pjevat sa šest banki. Jest da mu nije strano poludit, no to su druge stvari, a i šta će se blamirat… a Marko, on je predobar muzičar, i sasvim se čini sretan s Cinkušima, a i ja bih bio na njegovom mjestu… Svaki put kad ih vidim uhvati me želja da se popnem i pjevam s njima, kakav je to bend…”
“Čekaj”, veli Labrović i pokazuje palcem preko ramena, “maloprije sam prošao kraj Grete i virnuo kroz izlog, bubanj je već unutra!… I piše na njemu car je gol.”
“To je dio instalacije. Stanislav će sigurno složit ambijent ili izložbu od tih svojih kombinacija, objekata i instalacija vezanih uz književnost… A kako će bit i onaj tekst, e-mail s kojim je cijeli taj… hajp kako kažeš, i počeo, ona pričica s tom tv voditeljicom… Debatom Peterson, jel, Žižek… onda je valjda stavio Markov bubanj kao neku potvrdu pričice, materijalizaciju izmišljotine, kako on to već zove i voli radit.”
“E, al to me presjeklo, to kad sam pročitao. Da Debata!… Čovječe. “
“Je. I još kao malo ono, punija… debeljuškasta. Da mu fora lakše prođe…”
“I ko da sam je vidio u tom kostimiću, malo joj je knap, ali ono, feš komad ženske, puca od zdravlja, svaki čas joj odleti neki gumbić… I normalno da progutaš priču, sve ko da se tebi događa. A i svi smo prošli ta ispaljenja, kad zabriješ pa ispadneš smiješan da te danima sram bude…”
“A nego šta. Ja sam šetao dva tjedna po onom Melbourneu i stalno vidim te neke restorane… Hungry Jack se zovu… i bilo mi malo blesavo ali ono, ne razmišljaš dalje. I onda jedanput s Deanom i Markitom, uhvatila nas glad, pa di ćemo, ja reko pa ajmo kod ovih Mađara što su posvuda, baš bi mi to sad pasalo, sigurno imaju te svoje ljute gulaše…”