Categories
PROGRAM

30.6.2018. – Umjetnost radi umjetnosti – Miroslav Pišonić

mpisonic

Pozivamo vas na performans ‘Umjetnost radi umjetnosti’ Miroslava Pišonića u Greta, Ilica 92 Zagreb, subota 30.06. u 11h,

…………………………………………………………………………………………….

Performansom Umjetnost radi umjetnosti ili… Miroslav Pišonić propituje ulogu i recepciju umjetnosti u suvremenom društvu uzimajući u obzir smanjenje koncentracije, strpljenja i fokusa potrebnih za razumijevanje umjetničkog rada uzrokovanih ubrzanim suvremenim životom i upotrebom brzih, tehnoloških rješenja. To se očituje primjerice činjenicom da u muzejima djela gledamo nekoliki sekundi a izvedbu do tri minute, što ukazuje na brze, konzumerističke navike i kroničan nedostatak vremena. Podcrtavajući ovu problematiku umjetnik inzistira na efemernom, samodostatnom činu ugode – masaži. Doslovno čitanje jeste – umjetnik “masira”. Kolokvijalno shvaćeno, on dosađuje, njegova uporna aktivnost je manje ili više ugodna, no nikada dovoljno bitna i snažna da inicira promjene, on je izvorište dekadentnog, često kritičkog zadovoljstva, a takva je i recepcija njegovog čina. Kome umjetnost i zašto?
Pozivajući likovnu kritičarku na sudjelovanje u radu, odnos umjetnika koji masira i kritičarke koja biva izmasirana poprima možda i komične dimenzije. Iako je prvotno čitanje vječna opreka aktivno -pasivno (muško – žensko), podcrtavanjem takve podjele otkrivamo onog aktivnog- muškog umjetnika – glavnog aktera umjetničkog čina koji svojom aktivnošću pokušava ugoditi onoj pasivnoj – ženskoj recipijentici ali i kritičarki, odnosno procjenjivateljici umjetničkog djela. Aktivan, umjetnički čin taj je koji se trudi zadovoljiti, zauzeti svoje mjesto u hijerarhiji umjetničkih zbivanja, dok je pasivni, kritičarski onaj koji u manjoj li većoj mjeri treba biti zadovoljen. Čin je hermetičan, on vrlo vjerojatno ne komunicira sa publikom, to je gotovo zatvoren sustav otvoren voajerskom pogledu kojega vjerojatno ne uspijeva zainteresirati. Ovim činom umjetnik propituje svrhu i moguće dosege umjetnosti, podcrtavajući njegove osnovne mehanizme. Čin je larpurlartistički, gotovo apsurdan, zatvoren u svoj bazični smisao i time izlaže sve sumnje umjetnika vezane uz sam smisao umjetničkog čina.
Josipa Bubaš