/…/ Izlažem seriju snimanja vjenčanih prizora, samostvaranih idiličnih slika, bajkovitih autosugestija mladenaca svih fela i pripadajućih šarenih svata. Ne znam kako drugdje, ali ovdje u ovom Gradu-kulisi ta je aktivnost jako zastupljena: dolaze odsvakuda, žene se masovno i dokumentiraju to tako javno egzibicionistički: eksploatiraju skaline, fontane, stupove, arkade, a onda more, žale, čak i juga i polunevere kako bi se zabilježili u najstereotipnije sretnom izdanju, no ne i bez bizarnih invencija. Čitave čete snimatelja statičnih i pokretnih slika, koje su ujedno i režiseri, koreografi, scenografi… angažirane su na tim poslovima koji se rascvjetavaju vikendima, a mladenci i pratnja bezpogovorno pokorno slijede njihove upute. Pa se tako ljube, kleče, skaču, umaču se u more ne žaleći vjenčanica i smokinga… Ima tu i simpatičnih eskapada, čak i istinske dirljive poetičnosti mimo one prizemne planirane.
E pa vidiš, ja ti već koju godinu nalijećem na te prizore, fasciniram se i parazitiram na njima, snimajući ih preko ramena samih snimatelja. To mi je jako važno da je, uz sam motiv u užem smislu, obuhvaćena cijela organizacija prizora, tj. da fotografiram fotografiranje. Snimam doduše i scene koje oficijelni fotograf ne tretira. To su one situacije prije i poslije:stizanje na lice mjesta, nevolje s visokim petama i neprimjereno dugim haljinama, asistencija mladenkama pri rasprostiranju velova i slično te cijeđenja mokrih vjenčanica nakon morskih seansi.
Eto to je sukus ciklusa. /…/
Antun Maračić: dio e-mail pisma-objašnjenja fotografskog ciklusa “Parazitiranje na prizorima sreće” upućenog Ivani Mance, zamoljenoj za pisanje predgovora izložbe
Životopis
Antun Maračić rođen je 12. 12.1950. g. u Novoj Gradiški.
Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu (likovne umjetnosti) 1971. i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976., u klasi profesora Šime Perića.
Od 1976. do 1979. bio je suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i
Nikole Reisera.
Od 1978. do 1980. član je radne zajednice umjetnika Podroom.
Od 1981. do 2000. aktivni je suradnik Galerije proširenih medija u Zagrebu.
Autor je mnogih tekstova o umjetnosti – recenzija, kritika, polemika, eseja – objavljenih u dnevnom i periodičnom tisku, u specijaliziranim revijama za kulturu i umjetnost, a napisao je i brojne predgovore u izložbenim katalozima drugih umjetnika. Ostvario je i
veći broj televizijskih priloga o suvremenim hrvatskim umjetnicima.
Osmislio je i postavio brojne samostalne i skupne izložbe drugih umjetnika.
Od 1987. do 1990. priredio je niz izložbi u Galeriji AM-M14f/1 Z, u neformalnom prostoru svog stana u Zagrebu.
Godine 1991. kratko vrijeme radi kao voditelj Galerije SC, Zagreb (1991.).
Od 1992. do 1997. voditelj je Galerije Zvonimir u Zagrebu.
Godine 1995., kao autor teksta i fotografija, zajedno s povjesničakom umjetnosti Evelinom Turković, objavljuje monografsku knjigu o Ivanu Kožariću pod naslovom Atelijer Kožarić, a 2009. monografiju Igor Rončević.
Godine 1966. objavljuje vlastitu knjigu fotografija i tekstova Ispražnjeni okviri – iščezli sadržaji 1991-1994., a 1998. knjigu Pavo Urban – posljednje slike.
Godine 2004. objavljuje vlastitu knjigu fotografija Lokrum.
Od 1988. do 2000. voditelj je Galerije proširenih medija u Zagrebu, a od 2000. do danas ravnatelj je Umjetničke galerije Dubrovnik.
Kao multimedijalni umjetnik priredio je više od 40 samostalnih i sudjelovao
na stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te izveo više vlastitih akcija i performansa.
Njegovi radovi nalaze se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Moderne galerije, Zagreb, Povijesnog muzeja, Zagreb, u grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u zbirkama Filip Trade, Zagreb, Thyssen Bornemisza Art Contemporary, Beč te Troubleyn, Antwerpen.
Dobio je više nagrada za svoj rad, uz ostale i Vjesnikovu nagradu Josip Račić za 2004. godinu.
Živi u Zagrebu i Dubrovniku.