Dragi prijatelji,
pozivamo vas na otvorenje izložbe Leng-Tch’e Svena Stilinovića u ponedjeljak 28.10.2013. u 20:00h u Greti, Ilica 92.
SVEN STILINOVIĆ
LENG – TCH’E
Zidna foto – instalacija; 4 fotografije / fotokolaž / tekst
Popis 1 – 4, nazivi radova i citati u odlomku II.
Ekspozicija
Tortura od stotinu komada i Georges Bataille samo su odgovarajući avangardno – disidentski komparativni materijal za polagani pristup konceptu zidne fotoinstalacije postkonceptualnog umjetnika Svena Stilinovića.
Godine 1905. mladi su psihijatri Adrien Borel i Georges Dumas posjetili Kinu. Za vrijeme te posjete Kini, Borel a možda i Dumas svjedočili su činu egzekucije jednog čovjeka putem specijalnog oblika mučenja odnosno, da upotrijebimo tehnički termin, Torture od stotinu komada ( engl.: The Torture of a Hundred Pieces ). Borel je snimio nekoliko fotografija tog užasnog postupka i objavio ih u knjizi ( psihološkom ogledu ) 1923. godine. Jednu od tih strašnih fotografija onoga što je tamo na vlastite oči vidio Borel je kao psihoanalitičar pokazao svome pacijentu Georgesu Batailleu ( koji je tad imao jedva 28 godina ), slavnom nadrealistu – disidentu, velikom štovatelju Antonina Artauda i njegova kazališta okrutnosti. Prema Batailleovoj tvrdnji u djelu „Erosove suze“, ta je fotografija odigrala odlučnu ulogu u njegovu životu, sa značajnim posljedicama po svekoliko razmišljanje i djelo. S pomoću uporabe nekih yoga – tehnika ( Bataille je poznavao i prakticirao yogu, tantrički budizam, lamaizam, kao i kršćansku mistiku, i što sve ne pri tom! ) i uporne meditacije o toj fotografiji i snimljenom prizoru ( Tortura, Kina, 1905. ), on je – tvrdi – dospio u takvo ekstatično stanje koje, uvjeren je, korespondira sa stanjem svijesti žrtve s te danas slavne snimke. Tako je iskusio smrt boga / čovjeka u potpuno „ogoljenom“ izdanju, poput inih značajnih „kritičara uma“ među suvremenicima, na čelu s Foucaultom. Na tragu starijih preteča, temom „spore smrti“ bavi se naš multimedijalni umjetnik i performer Sven Stilinović.
On nam prezentira slijedeću staru informaciju odnosno jednu „plemenitu“, „milosrdnu“ carsku odluku, preinaku jedne davne-ne-tako-davne „previše surove“ presude: „ Mongolski kneževi zahtijevaju da imenovani Fou – Tchou – Li, kriv za smrt princa Ao-Han Onana, bude živ spaljen, ali car nalazi da je takvo mučenje isuviše okrutno, pa ga osuđuje na „leng –tch’e“: polagano umiranje to jest siječenje tijela na komade. Neka tako bude.“ Ova milostivome Caru milija vrsta torture potječe od mandžurske dinastije ( 1644. – 1911. ). Postoje fotografski snimci pojedinih faza te tankoćutne procedure. Da se ne misli da je Markiz De Sade pretjerao sa imaginiranjem načina torture u „120 dana Sodome“. Ili pak Artaud s idejama iznesenim u manifestima za Kazalište okrutnosti. Stavljajući u isto polje percepcije „ready-made“ fotografiju ( reprodukciju, naravno ) određenih faza priprema / mučenja i uvećani metak – znak metka, koji motiv je često konceptualno elaborirao i preispitivao tijekom više desetljeća ( dva elementa zidne instalacije ) s fotografijama vlastitog lica odnosno komada mesa kojima je lice prekriveno, Sven Stilinović suočava promatrača sa šokantno rascijepljenim „izgledom“ čovjekova „lica“ svedena na ne-ljudski mesnati „objekt“ iza kojega se ne vidi „lice“. Kakav je Bog, pošto je TO „stvorio prema vlastitome liku“? Vjernici bi upali u jako tešku i opasnu teološku raspru ( zbog kakve i sličnih su tijekom povijesti kršćanstva brojni ne samo simbolično već i doslovno – ostali bez glave ). Stoga se držimo antropologije. A umjetnik samo ukazuje na uznemiravajuću podvojenost / rascjep u realnim i fantazmatskim „slikama“ koje bi da predočavaju „mimezis“ suštine čovjekove egzistencije i prakse. Kao što je zapisao Artaud u Prvom pismu ( 1932. ) o okrutnosti ( Kazalište i njegov dvojnik ), ta i „ najobičniji filozofski determinizam, s gledišta našeg postojanja, predstavlja jednu od slika okrutnosti“.
Radovi Svena Stilinovića konceptualno variraju i iznova ispituju umjetnikove ranije performanse, instalacije, fotografske i tekstualne radove izvedene i u organizaciji MMC-a, od ciklusa „Geometrija krvožednosti“ do radova na FONA-i, te Art festivalu na Golom otoku, razvijane od devedesetih do 2008. godine ( FONA 2007: ART AND CRIMINALITY; 2008.: UNIDENTITY ). Uz vizualni dio slijedi tekstualni ( citati Buddhe, Freuda, Bataillea, Baudrillarda, Hawkinga ):
II./
1. „Pretapanje“ / Rodio mi se okov. – Buddha;
2. „Čuvar“ / Umjetnost je svuda zato što se umjetničko djelo nalazi u srcu stvarnosti. – Jean Baudrillard;
3. „Nisam ni crven ni crn jer ljudi treba da su boje mesa.“ – Sigmund Freud;
4. „Posvećenje“ / Nered se povećava s vremenom zato što mjerimo vrijeme u smjeru u kojem se nered povećava. – Stephen Hawking
Kroz cijeli rad provlači se „crvena nit“, kao srčana aorta, specifičnog „s-stilinovićevskog“ iščitavanja Batailleovih misli: Gdje i ništa nema značenje / krvožednost razaranja / približavanje smrti / zamjetljiva smrt / Umjetnost je između oštrice noža i srca /… / Ljudski svijet, nastao poricanjem animalnosti, ili prirode, poriče sama sebe i u tom novom poricanju nadilazi se, ali se ipak vraća na ono što je najprije porekao. Danas žrtvovanje izlazi iz polja našeg iskustva: u nedostatku njegove uporabe moramo se osloniti na uobrazilju. Ali mada nam samo žrtvovanje i njegovo religijsko značenje izmiču, mora nam biti bliska reakcija vezana za prizor koji je ono pružalo, osjećaj mučnine./…/ Georges Bataille, Erotizam, Suze Erosove ( Les Larmes d’Eros, 1961 )
Ova izložba zahtijeva zrelost, ozbiljnost i odvažnost od promatrača, po mogućnosti ravnu onoj s kojom se tibetanski upućenik u CHOD – obred suočava s prizorima smrti i rasapa, a mladi Bataille s fotografiranim prizorom kineske torture iz 1905. godine. Nije „preporučljivo za mlađe od 18 godina“, kako bi to lapidarno izrazili cenzori, „humanisti“ i oprezni pedagozi.
Branko Cerovac