Ovaj rad je moj dijalog s našom kolektivnom prošlosti s kojom se obračunavam na svoj način. Zašto ovo radim? Kada nečemu posvećuješ svoje vrijeme i pažnju, makar da bi kritizirao, znači da vjeruješ kako postoji nada da se stvari pomaknu na bolje. S duhovnošću u 21. stoljeću stojimo isto kao u prvom. Od Sokrata, koji je osuđen na smrt jer je širio zdravi skepticizam, malo tko se usudio slijediti njegov primjer i dovoditi vjeru u pitanje. Klima je i danas nesklona progovaranju o stvarima koje se metu pod tepih i propitkivanju vjerskih običaja, koji su blijedo, automatsko ponavljanje običaja prošlosti. Stigmatizirano je ismijavanje, kritiziranje, čak i suptilno poigravanje simbolima za koje su ljudi spremni ubiti, kao zastava i biblija, krpa i papir. Iznošenje svog viđenja ne bi trebao biti problem, a čini se da uvjek jeste kada je religija na tapetu. Vjernici javno izražavaju vjeru, pa zašto se ne bi ravnopravno veličalo i skepsu kroz umjetnost? Zašto ne postoji ateistička umjetnost ako postoji sakralna? Zašto bi kritika religije bila privilegija samo književnih disciplina?
Brisanje je neutralan čin. Nije ni agresija ni ponižavanje. Brisanje je nestajanje, retroaktivno poništavanje. Kao mađioničar činim da nešto nestane. Poštujem ljude, no, to ne znači da moram i njihova uvjerenja. Religija ne može svojatati položaj van kriticizma i smatram da treba poštovati vjerska jednako koliko i politička gledišta, što znači da ih se može prozivati, provocirati, izraziti prezir, ismijavati, tražiti dokaze, raspravljati i pobijati ih. Teolozi nisu ništa kompetentniji od ostalih za zagrobna nagađanja. Svatko ima pravo vjerovati u vanzemaljce, nadrealne stvoritelja ili stvoritelje, patuljke, vilenjake, vjerovati da je inkarnacija faraona, ali ostali se nisu dužni ponašati kao da je to istina, ni podržavati tuđe uobrazilje. Ljudi će te ismijati ako javno pričaš da vjeruješ u NLO ili teorije zavjere, koje su, ruku na srce, puno realnije i poduprte s više dokaza od teorija o uskrsnuću, ali kad vjernici javno pričaju da vjeruju u vanzemaljskog stvoritelja, skloni su da se uvrijede ako se nasmiješ. Ne vidim zašto moja nevjera vrijeđa nečiju vjeru? Ovaj čin potaknut je mojim mišljenjem da bi svijet bio bolje mjesto bez religija ovakvih kakve su. Kada se poslože poznate činjenice, ispada da su upravo one najveći grijeh čovječanstva. Govorim u svoje ime, ali vjerujem i u ime mnogih pripadnika manjine koja nije među 86% deklariranih katolika u ovoj zemlji. Ne želim vrijeđati. Samo poništiti, izbrisati loše iz ljudske povijesti. Graditi bolju budućnost brišući lošu prošlost. „Hakirala“ sam bibliju, ali metodama skriptorija. Netko ju je nekoć napisao, a sad je došlo vrijeme i da je netko izbriše. Mnoge knjige su se spalile radi te jedne, možda je konačno red i na nju da je se diskreditira, da se i njoj sudi. Izbrisana biblija govori sve, nije bilo nužno napisati ni riječ, ali željala sam. Pisanje o brisanju. Brisanje biblije je forma pravedne bune, ustanka protiv obmana i zla. Izbrisana biblija je malen predmet ali ima snagu da se nosi sa bilo čime. Za mene, novonastala, prazna biblija ima moć da stane nasuprot svega što znače stoljeća prošlosti, povijest, tradicija, simbolika, kultura i to ne na način da prkosno kontrira, nego da se ponizno ispriča za sve nepravde i zla što je ta nova, izopačena vjera nanila ljudima kroz stoljeća [1] , jer je u njeno ime vršen genocid naših predaka, kulturocid naše baštine, zato što smo u ime novopečene sekte koja nas je nasilno pokrstila ognjem i mačem, morali odbaciti svoje drevne bogove, zato što smo se kukavički predali osvajačima i okrenili leđa vlastitom nasljeđu. Kršćanstvo smatram stranom religijom, silom nametnutom našim nekršćanskim precima koji su ga prihvatili pod prijetnjom smrću. Odričem je se, kad već ne mogu poništiti čin krštenja koji su izveli na meni dok sam bila nedovoljno svjesna da bi imala vlastiti stav o vjeri. Čovjek sam odabire u što će vjerovati i dali će uopće u išta vjerovati, to ne smije biti nametnuto od strane roditelja, pripadnošću ili rođenjem u nekoj obitelji, podneblju ili kulturi. Indoktrinacija djeteta u religiju je ravna zlostavljanju jer se radi o zloupotrebi povjerenja, da se u mladi um koji se ne može braniti nagura tuđa dogma i tako ga se hendikepira. Roditelji nametanjem religije ograničavaju dječje kapacitete za upijanje znanja, jer ih uče da je slijepa vjera bez propitkivanja vrlina. To je u intelektualnom smislu, ravno zaključavanju djeteta u zatvorsku čeliju. Ako se dijete kasnije opredijeli za drugu vjeru, roditelji galame da je to zavođenje nevinih, previđajući da je svaka religija bez izuzetka, pa i ona u kojoj su slučajno rođeni, također zavođenje nevinih. Zato bi želila potaknuti ljude na oslobađanje od beskorisne religije, ne da bi čovjek sebe stavio na mjesto boga, kao što misli kler, već da bi postao čovječniji. Na moju sreću, crkva danas nema ovlast da nekog pošalje na vješala, giljotinu ili lomaču jer se s njom ne slaže, mada to ne znači da nema želju. Iako sebi voli laskati i zvati se „religija mira“ kršćanstvo je ogrezlo u krvi i nasilju da bi se održalo. Ratovima, pokoravanjem neistomišljenika, genocidom, zatiranjem čitavih kultura kao da nisu postojale, upisalo se u povijest religija kao jedna od najokrutnijih i najnasilnijih. Vremenski, ljudi su duže bez kršćanstva, nego s njim, no, najveća zla dogodila su se upravo pod njegovim skutama. Bog je bio u srcu inkvizicije. Progoni, križarski i drugi sveti ratovi, rasizam, homofobija, šovinizam, najokrutnije metode mučenja, bičevanja, javna vješanja, odrubljivanja glava, kamenovanja neposlušnih, ubojstva iz časti, otmice krštene djece, grupna silovanja, masakriranja nepokornih žena, spaljivanja, vađenja utrobe, očiju, živo pečenje na ražnju i komadanje na točku su samo neki aranžmani iz kršćanskih riznica u usporedbi s kojima je Hitler malo dijete. Kršćanstvo je proizvelo više zla, nego dobrobiti, zbog toga njegovo postojanje ne može biti opravdano. Najmanji među nama, veći je od ijedne vjere. Kršćanska crkva je pljuvanje u lice Isusa Krista. Zlo se krije u samom zametku crkve, u aktu ustoličenja i početcima koji su bili toliko nečovječni da se usprkos višestoljetnom intelektualnom monopolu nisu uspjeli pomesti pod tepih. [2] Crkva treba plačati za svoje zločine kao i Hitler za svoje, no, on je kao vođa jedne pogubne ideologije danas diskreditiran, a crkva još ne. Crkva je istinsko bogohuljenje, ne samo s obzirom na religije koje je zatrla da bi se održala, jer podići svoju crkvu na srušenom tuđem svetištu je uvrijedljivo nepoštivanje i poruga, već i s obzirom na učenja iz kojih je sama nastala. Ona je svojim višestoljetnim ponašanjem obeščastila lik Isusa i obezvrijedila njegova učenja. Ljubav je zamjenila prijetnja, skromnost je postala škrtost, sloboda vjere sloboda predrasuda. Oni koji su se proglasili njegovim predstavnicima na Zemlji, huškaju vjernike da se boje smrti, vraga, nevjernika, zaziru od vjernika druge vjere, jedni od drugih, nepoznatog, šireći tako netoleranciju i mržnju. Zlurado očekuju prirodne katastrofe, tzunamije, uragane, potrese i poplave, kao nekoć epidemije bolesti, da to pripišu božjoj kazni za grijeh, nevjeru ili krivovjerje, mada takve „kazne“ pogađaju i vjernike. Iako su geologija, meteorologija, seizmologija i druge discipline odavno otkrile kako i zašto se događaju prirodne nepogode, vjernici tvrdoglavo odbijaju dokaze. Crkva prešutno odobrava da se diskriminira muslimane, crnce, homoseksualce, da se sodomizira djecu, da se masovno ubijaju nevine životinje zbog kršćanskih bakanalija, da se koči i zatire znatiželjan zdrav razum u korist dogmatskog mračnjaštva, uzima slobodu da se miješa u planiranje obitelji, ne osuđuje vjerski ekstremizam, a potiče napade na one koji promiču napredne humanističke svjetonazore i civilizacijske moralne vrijednosti [3] . Vjernici smatraju prijetnjom što ostali građani, koji nisu uključeni u vjeru, ne žele da zemlje kroje zakone po tobožnjoj naredbi imaginarnog bića s nebesa. Možda je vrijeme za propitkivanja nakon višestoljetnog slijepog slijeđenja? Da je vjeronauk zabranjen do punoljetnosti, živili bi u mnogo boljem i zdravijem svijetu, jer vidimo kako se crkva ponašala u stoljećima kad je bila jaka, a primjer Hitlera jasno predočava što se dešava kada čovjek umisli da je instrument koji sprovodi božju volju, uz potporu crkve, koja uvjek svesrdno podržava nacionalističke pokrete, pošto drže do pobožnosti i običaja. Sean O’ Casey je primjetio: „Politika je poklala svoje tisuće, a religija je poklala svoje desetke tisuća.“ Da je tako otvoreno i oštro, kao prava homoseksualaca (koji bi morali istaknuti da su i oni nekoć bili zametak, da bi dobili osnovna ljudska prava), crkva osudila fašizam, umjesto da mu se dodvorava, možda bi manje prezira navukla na sebe. Osim toga, neofašizam i nacionalizam su logični ishod nakon što država i crkva proklamiraju potrebu za nacionalnim identitetom kroz prihvaćanje kršćanske vjere. [4] Sugeriraju da se Hrvat može biti samo u odnosu na vjersku razliku od Srbina. No, zaboravljaju da smo prethodno usvojili vjerska stajališta koja također nisu izvorno domaća, (ne vidim poveznicu Hrvata s palestinskom legendom o židovskom kralju) te su nam za utvrđivanje pravih identiteta potrebne pred kršćanske europske religije, a ne židovstvo, islam, katolicizam i protestantizam. Iako, možemo ostati emotivno vezani za kulturne običaje našeg podneblja, u ovom slučaju katoličkog, bez da prihvaćamo nadnaravna vjerovanja i loše prakse koja prate tu tradiciju. Ne moramo biti katolici i ići u crkvu da bismo ostali povezani sa svojim kulturnim nasljeđem. Neprijateljstvo koje izražavam prema religiji samo je verbalno. . Izražavanjem svog stava nikog ne ugrožavam. Nikome ne prijetim. Neću kamenovati procesiju na dan Sv. Duje, neću nikoga pokušati napasti u mraku, zakonski goniti, javno prozvati, niti ušutkavati – samo zbog neslaganja oko vjere. Nemam ništa protiv nečijeg vjerovanja ni nečijih bogova, nikog nebi trebalo biti briga u što netko vjeruje u svoja četiri zida. Ono na što se referiram je suvišno, zemaljsko utjelovljenje vjere, organizirana religija sa svojim svjetovnim aktivnostima usmjerenim na lobiranja i glomaznim crkvama, koje su potpuno sekularne institucije, licemjerne i gramzive. Ono što crkvu zanima su posjedovanje dobara, vlast, moć i djelovanje u potrošačkom svijetu. Crkva se beskrupulozno domogla najvećeg materijalnog bogatstva na zemlji i sagradila sebi kraljevstvo puno opipljivije od nebeskog. U Vatikanu se nalazi jedna od najvećih riznica na planeti, a crkva posjeduje zemljišta i nekretnine širom svijeta djelujući kao zasebna država. Emancipirana je čak i zakonski, što se dobro vidi u slučajevima pedofilije kroz redovno izmicanje krivaca suđenju i pravednoj zakonskoj kazni. Nadalje, u okrilju crkve kroz povijest, pre malo je ljudi zaista vrijednih divljenja i poštovanja što su humanost stavljali ispred vjere, jer iako se bazira na nekom tko je zagovarao odricanje od materijalnog i ljubav prema neprijatelju, ubijalo se, mrzilo i bogatilo u njegovo ime. Crkva postoji radi sebe, ne radi naroda i živi bezočno na grbači sirotinje, one kojoj bi trebala davati. Isus kaže učenicima „Prije će deva kroz ušicu igle, nego bogataš u kraljevstvo nebesko.“, a papa sjedi kao zlatna kvočka na najvećoj europskoj riznici i priča sirotinji kako treba dijeliti, pomagati, biti milosrdan, izdvojiti ono malo od usta i nahraniti gladne, umjesto da govori djelima, otvori vatikansku riznicu i konačno ih nahrani. No, siromašni i dalje financiraju bogate, a ljudi, umjesto da crkvu bojkotiraju, daju joj sve veću moć, iako mnogi od njih ne vjeruju, ne idu u crkvu, čak i ne prakticiraju ništa od njenih učenja, toliko su obuzeti „normalnošću“, uklapanjem, tradicijom, udovoljavanjem obitelji, da svejedno popuste pritisku, te crkvenim vjenčanjima i krštenjima ili deklarirajući se kao kršćani, pasivno podržavaju ovu sveproždiruću mašineriju zla. Onaj tko te poštuje, nikada neće očekivati, a kamo li zahtijevati, da učestvuješ u obredima njegove vjere i iskompromitiraš vlastita uvjerenja radi njegovih. Razlozi za ne odlazak u crkvu mogu biti jači od razloga za odlazak, koji se uglavnom svode na puko zadovoljavanje društvene norme i kaprica vjernika koji podlo iskorištavaju ljudsku bliskost i obiteljske veze da bi natjerali sve oko sebe u svoje jato. Moja je odbojnost prema crkvi veća od nečije simpatije ili vjerovanja i u ime vlastite vjerske slobode, odbijam prisustvovati obredima. Ljude se potiče izjašnjavati za vjerovanje, bilo da vjeruju ili ne, jer crkvena moć zasniva se na statistikama. Koliko ovaca, toliko novaca. Svaki član crkvene zajednice, bez obzira koliko ne vjeruje u dogmu ili osuđuje crkvu, suučesnik je u njenim zlodjelima i time postaje direktno odgovoran za širenje nepravde u svijetu. Sramotnije je biti dio toga, nego reći odlučno NE farsi. Neznanje je sve što treba da bi se služilo zlu, a ljudi su svojevoljno izabrali da ostanu slijepi neznalice. Ne smatram bibliju problematičnom zbog veličanja kazni, ubojstva i okrutnosti, već što je se ističe kao temelj morala, iako dozvoljava, čak daje naputke za: trgovinu ljudima, etničko čišćenje, kamenovanje, ropstvo, prodaju žena, silovanje i naglašava važnost ubijanja ljudi da bi se zatrla njihova vjera. U doba kad je pisana, to nije smatrano nehumanim, već uobičajenim i mnoga stara djela to čine; Vede ili Enuma Eliš, no njih nitko ne povezuje s moralnošću. Da svoj moral temeljimo na bibliji, usmrćivali bi preljubnike i neposlušnu djecu. Očit je raskol između tadašnjih, barbarskih i današnjih, civiliziranih moralnih normi, zato je apsurdno tvrditi da je Biblija moralni vodič. Upravo suprotno, vjera je uzrok mnogih smrti i sukoba, vidimo primjere kako ljude čini gorima, ne boljima, jer nalaze opravdanja u njoj za svoja zlodjela, laži, prevare, pohlepe i mržnje, iako mnogi nepromišljeno kažu: “Treba nam vjera da bi ljudi bili dobri.“ Da nema vjere okolo bi krali, silovali i ubijali? Statistike kažu da je u zatvorima puno više vjernika nego ateista i da najreligioznije države prednjače po stopi zločina. [5] Većina ljudi ipak ima srca i plemenitosti da čine dobro jer mogu, a ne zbog straha od kazne. Dobri ljudi su dobri, a loši ne i bez vjere. Kažu, ideja vjere je u osnovi dobra. Vjera sama stvara strahove i prijetnje protiv kojih se nudi kao rješenje, no to nisu realni problemi, postoje samo u kontekstu vjere. Uspostavila je i izmišljene vrline koje se odnose na seksualnu represiju, razne oblike bogoslužja, slijepo vjerovanje, pokornost i poniznost, poštivanje autoriteta, kojekakvih relikvija i uvrnutih običaja. Ali ni to nisu vrline, već besmislene smetnje razvoju istinskih ljudskih vrijednosti. Iskrivljeno uči da je život odrađivanje ulaznice za smrt, po njihovim pravilima, jer oni „znaju“ što bog od nas hoće. Iako su sve vrijedne misli kao samilost, pomaganje, ljudsko dostojanstvo, milosrđe, opraštanje, obveze svakog tko drži do svoje humanosti bez obzira na vjeru, po crkvi, zlo nije ono što čini ljudima loše, već ono što njoj kontrira. Uspostavila je vlastite definicije dobra i zla, a takvi kriteriji su opasni. [6] Kažu, vjera je hrana za dušu. Književnost, umjetnost, teatar i glazba su čišća hrana za dušu. Kažu, vjera nudi utjehu. Obećanje sretnog života nakon smrti. A što je sa sretnim životom prije smrti? Uostalom, danas znanost nudi puno veće i opipljivije šanse za život poslje smrti (npr. zamrzavanje ili kloniranje pruža realniju šansu za drugi život.) Vjera je bila pokušaj slabe utjehe i želje čovjeka da smiri strah od nepoznatog u doba kad nismo znali što je grom, pomrčina, virus ili vulkan, sve nepoznato, neuvjerljivo se objašnjavalo bogom i slijegalo ramenima. Kažu, ne vjerujem u dogmu, ali vjerujem u boga. Kakvog boga? Ako vjernici ne žele da riječ „bog“ postane beskorisna, moraju se vratiti na uski smisao koji je imala u početku, isključivši sve „metaforičke bogove“, jer danas se ta riječ primjenjuje na zakonitosti svemira, na energiju, kolektivnu svijest, ljepote prirode, atome, dobra djela, čak i prazninu, ukratko, na sve što nekom padne na pamet. Kažu, djetetu ne može štetiti. Propovijedati strah, zaplašivanje, inferiornost, krivicu i prijetnju paklom, može na dijete ostaviti ozbiljne psihičke posljedice, da ne govorim o umrtvljavanju kritičkog razmišljanja i bespogovornom prihvačanju potčinjavanja. Kao što kapitalizam nameće dug tek rođenoj djeci, kršćanstvo im nameće grijeh, mada je nemoguće u praksi da je netko rođen dužan ili grešan, a nije ni živio. Ne treba indoktrinirati djecu, već ih učiti da samostalno misle. Svak ima pravo biti religiozan dok to utječe samo na njegov život, ali kad počne utjecati na živote onih koji to ne žele, onda se tiče svih. Problem nastaje kad bilo koje vjerovanje što ima odlike iluzije [7] , želi sebe uvesti kao obaveznu stavku u svakodnevnom životu, društvenu normu, ulazeći na mala vrata u škole kao izborni predmet, u politiku, u javne rasprave, kao da posjeduje stručnost u svim područjima. Zakonska sloboda vjerovanja, izgleda, ne uključuje slobodu nevjerovanja. Znakovi judeokršćanskog utjecaja na zapadnu kulturu su svuda. Bog se uredno zaziva u govorima političara, redovno se referira na njega u medijima i nemoguće ga je izbjeći. To je ravno mentalnom silovanju. Crkva se previše umiješala u živote nevjernika od kojih zahtijeva potčinjavanje i poštovanje, u politiku, svjetovnost, materjalizam, medije, a kao rezultat toga nema vremena za ono čemu služi. Izgleda da je previše zaokupljena zatiranjem osnovnih ljudskih prava, protivljenju homoseksualnim brakovima, eutanaziji i pobačaju [8] , angažmanima oko ulaska u EU, dizanja velebnih zdanja za sebe i raspodjele državnog buđeta, kao i namjernim poticanjem ljudi da se množe u situaciji kad čitava planeta ostaje bez resursa i nejasnim stavom o zaštiti u doba AIDS-a, što je ne samo neodgovorno, nego i krajnje pokvareno. Želja za krvlju još je tu. Žrtvovanje ljudi u ime boga smrću od side, jednako je paljenju nepokornih žena na lomači. Odnos prema ženama u teokratskom, ultrapatrijahalnom društvu, također je rezultat kršćanske misli. Crkva je oduvjek tražila pokoravanje žena njihovoj „jedinoj svrsi“. Žene se u vjeri tretira kao pokretnu imovinu, služavke, seksualni plijen, rasplodnu zdjelu, manje vrijedna, podložna, bića, kojima je mjesto u kući, osobito za vrijeme ciklusa. U svakoj većoj vjeroispovjesti žena ne može biti svećenica, a kao društvena ideologija se forsira patrijarhat sa dominacijom muškarca. Ostaje nejasno zašto bi ijedna žena koja sebe poštuje, svojevoljno podržala šovinističku religiju koja joj negira vrijednost i unižava je u svakom pogledu. Umjesto nekoć popularne krilatice „Neću politiku u moju butigu!“ danas bi bila pogodnija „Neću religiju u nijednu butigu!“. U protivnom jako brzo dobivamo fašistoidnu teokraciju i jednoumnu diktaturu bez slobode [9] , dobivamo školu za „norveški masakr“, jer fanatizam nije problem sklonosti pojedinca, već je rezultat celokupne ideologije. Fanatičnost je u samoj srži neosnovanih nadanja gdje se klimave teorije i nagađanja predstavlja kao nešto nepogrešivo. Kriminalna djela drugih skupina u ime vjere, kršćani nazivaju zlom, a svoja „božjom voljom“ ili „borbom protiv zla“. Religija je dovoljno jaka sila da od normalnih, krotkih ljudi učini nemilosrdne ubojice motivirane vjerom i Bogom, onim što misle da je pravedno po njihovom religijskom svjetonazoru, zato što su odgajani od malena, da vjeruju bez da sumnjaju. To ih nisu učili neki fanatici, nego vjeroučitelji, moralni i dobri ljudi. Oni nisu psihopate, nisu zli, samo su vrlo religiozni. Dok se držimo stava da se vjera mora poštovati, ne možemo izostaviti iskrene đihadiste, bombaše samoubojice ili katoličke fundamentaliste koji dižu u zrak klinike i ubijaju liječnike. Bog je razlog za koji su vjernici spremni ubijati, jer su naučeni da ljubav prema imaginarnom stvoru ima prednost pred ljubavlju za ljude, za sebe i svoje bližnje, da je misija za boga veća od života, tuđeg i vlastitog. Zato je religija sila što potiče zlo u svijetu i namjerno usađivanje vjere u um djeteta je neoprostiv i podao čin. Sve religije, osobito monoteističke su destruktivne i duboko neprirodne kao sistemi vjerovanja u skrivenog gospodara, ali koristan su alat jer podržavaju autoritet i hijerarhiju koje ljudi trebaju prihvatiti u svjetovnom društvu kako bi se njima upravljalo. Ne samo tri velike vjeroispovjesti, nego sve sektice i skupinice koje se odaju ispaštanju za „grijehe“, štovanju pravila i slijepom prihvaćanju čudnih teorija koje smatraju činjenicama, krajnje su apsurdne i zanimljivo što svaka misli da je bolja, a ne poput ostalih. Zato je bitno ukazati da biblija nije knjiga nad knjigama, nego knjiga među knjigama. Jedna od mnogih knjiga mitova i legendi s nekim povjesnim elementima. [10] Usput rečeno, Krleža je mnogo važniji od biblije i bavi se ozbiljnije etičkim pitanjima. Ne radim razliku među religijama, sve su mi jednako odbojne, ali sam se prihvatila ove iz mog podneblja jer su me prisilno u nju uveli, pa je najbolje poznam. Vjernici su žrtve vjere i sve što ih razlikuje je da žive u različitim lažima. Nisu se u stanju složiti koji je pravilan način za moliti boga, ni kojeg boga. Što je najapsurdnije, svi misle da će oni drugi u pakao i mole se jedni za druge. Bilo bi bolje da nikada nije napisana niti jedna sveta knjiga. Bili bismo pošteđeni te šarade. U mnogo navrata opovrgnuti su crkveni mitovi, ali to uvijek rezultiralo progonima onih koji su raskrinkali, umjesto onih koji su servirali laži. Dok god netko želi vjerovati, spremno će prihvatiti bilo kakva, pa i najneuvjerljivija objašnjenja predstavnika svoje vjere kao npr. da je sveti duh ispravio sve pogreške u Bibliji. Čudno što su svete knjige i danas uzete za ozbiljno, jer umjesto sveznajuće božje riječi iskazuju ljudsko neznanje tog doba. Pomalo, rimokatolička crkva je daleko humanije i uljudnije pretkršćanske vjere anatemiziala kao barbarske običaje, kao nešto divljačko i nazadno, „zaboravivši“ da je mnogo nakon njih, u doba „svete inkvizicije“, sama prinosila ljudske žrtve za vjeru u skladu s duhom starog zavjeta. S obzirom na okrutnu povijest religija i ubijanja u božje ime, čini se da je religije izmislio vrag, a ne bog. Kršćanstvo je stoljećima koristilo nasilne metode za pokrštavanje i uništavanje svega što nije kršćansko, uključujući inventar dioklecijanove palače. Crkva je odgovorna za uništavanje mnogo toga vrijednog i lijepog, čitave jedne kulture koju je istisnula, naše kulture. Naša izvorna kultura ostala je ležati u ruševinama ispod kršćanskih crkava. Mislim da uistinu postoje vrijednosti iz davnih vremena koje se isplati razmatrati i smatram poštenim ponovno uvažiti i odbačene bogove naših predaka. Kad se priča o kulturnoj baštini i tradiciji, nepravedno se izostavlja upravo taj segment duhovnog života. Kad se spominje hrvatsko, bogovi naših predaka imaju pravo na svoje mjesto, jer to je tradicija naroda, dok je kršćanstvo, nastalo u Palestini kao hereza židovstva, neprirodno ušlo u naš život. Po krvi i po zemlji, izvorno nemamo ništa s njim. Za održati živim svoj identitet u doba globalizma i univerzalizma, trebamo potražiti svoje kulturne, duhovne i etničke korjene koji sežu daleko prije nasilne kršćanizacije. Osobno oslobađanje od judeokršćanstva je jedini način da se pomakne kulturni status quo i olakša pomak ka pozitivnoj promjeni u svijetu. Religija je velika obmana koja odvlači pažnju od direktne osobne spoznaje i istinskog individualnog prosvjetljenja u korist primitivnog slijeđenja prastare knjige iz brončanog doba pune barbarskih postupaka, bez ikakvih osvrta na stvarni svijet koji je u međuvremenu bio podložan promjeni. Tko se god teži posvetiti putu dobra i iskrenom radu na oplemenjivanju svoje duše, prvo se treba riješiti ograničenja i tereta šarlatanskih religija koje umjesto predanog pojedinačnog traganja za istinom i slobodnog trezvenog promišljanja, nude gotovu iluziju, apsurdna žrtvovanja, pompozne ceremonije, beskorisna hodočašća, kićaste relikvije, ohrabrivanje u neupitnom prihvaćanju nečeg neprovjerljivog, poštivanje pravila i odlaske u sjajne hramove želeći uvesti obvezu da se vjeruje bez puno propitkivanja. Odbacivanje religija je korak prema zrelosti čovječanstva, jer uvjeravajući čovjeka da je poseban, da je jedinstven u svemiru, da nije rođak nekih tamo životinja [11] , religija je od njega stvorila monstruma i oduzela mu ono najvrijednije u njemu, osjećaj pripadnosti ovom svijetu, povezanosti sa životinjama, prirodom i svim što postoji, što je preduvjet za suosjećanje, a suosjećanje je ključ ljudskosti, ključ za pravilne odluke i put u bolji svijet. U takvoj antropocentričkoj zabludi koju nam servira vjera, ona postaje poželjna kao mehanizam održavanja ovisnosti o ideji vlastite važnosti, koja vodi prepuštanju jedinog života u tuđe ruke, ruke krajnje upitnog identiteta što preuzima odgovornost da će se pobrinuti za stanje svijeta, tvoje postojanje, urediti život, smrt i zaštititi tvoju dušu. [12] To je jedan od izraza djetinjeg odbijanja prihvaćanja mogućnosti potencijalnog besmisla, nezrele potrebe da patnja nije bezrazložna nego svrhovita. Živimo u trećem mileniju, informacije su dostupne i ljudi bi trebali biti sposobni sami uočiti prevaru, ali daleko je ugodnije misliti da je svemir kulisa na kojoj bi mi veličali sami sebe.