Categories
PROGRAM

21.10.2019. Dino Topoljnjak – Übergang

Dino Topolnjak – ‘Übergang’
Ponedjeljak, 21.10.2019. Greta, Ilica 92, Zagreb u 20h.

********************
Nijemost slike

Semantičari bi kazali da jezik može biti transfer ideje i tada je on sam «proziran», nevidljiv, pa se tako sadržaj nameće kao kvaliteta bez posrednika, kao neposredno iskustvo. Jezik, nadalje, može biti i sam sebi sadržaj, ispražnjen od svake simbolike, onaj koji odustaje od transfera značenja izvan samog medija. Tada je medij poruka. Jezik može biti o objavi bitka, u onom slučaju kada mu se priznaje mitsko ishodište. Tada sve što je iskazano objavljuje ezoternu stvarnost inače nedostupnu čovjekovim osjetilima.

Semantika slike zahvaća spomenute značenjske aspekte jezika ali joj izmiče ono iskazano u teksturi i fakturi, ono što se ne da ispričati mimo nje same, a što sliku čini slikom. Naime, slika se kolokvijalno priziva kao nešto cjelovito, zorno i jasno, kao nešto što će iskazati karakter i bit nekoga ili nečega. Imati «sliku o nečemu» znači nešto poput uvida u imaginarni svijet u kojem su se kockice mozaika posložile tako da tvore određeni smisao.
Potraga za smislom često je želja da se doživi slika u kojoj će mnoštvo zagonetnih kockica zasjati smislenom cjelinom.
Ali slika nije lebdeća imaginacija, ona je osobito tvarna, sastavljena od često teške, guste i ni malo jasno prepoznatljive tvari tako da je njezina transparentnost gledana sa tog stajališta zapravo nemoguća. Ona je to nešto tupo, gusto, namazano, zalijepljeno, izgrebeno itd. kroz koje se, doduše, može nazrijeti dubinske slojeve ali sam postupak slikanja čini sliku teško dokučivom. Alkemijskom vještinom slikar uspijeva «nagovoriti» promatrača da sudjeluje u igri koju nudi prisustvo slike, tako da sliku gleda istovremeno i kao simbol i kao tvar lišenu svake simbolike i kao medij i kao djelo autora, prenositelja poruke iz čulima inače nedostupnog svijeta, svijeta ideja.

Kako god bilo, ono što je slici karakteristično je to da je nijema, da ne govori. Budući da sve slike svijeta do sad nisu ustrojile ništa nalik sintaksi ili gramatici kao što je to slučaj sa jezikom, gledanje slike često je uznemirujući čin jer se sliku ne razumije a ne može ju se negirati kao besmisleni tekst, jer je tvarna i jer «govori» nekom nijemom gestom, onako kako to čini svaki pokret, svako micanje u svijetu svjedočeći o fenomenu vremena, bilježeći ga ali ga ne mjereći.

Radovi Dine Topolnjaka mogu se promatrati unutar navedenih osobina slike i jezika, govora iskaza, naracije i šutnje, unutar izmjerenog vremena i onoga koje jest ali se ne mjeri, između kronologije i memorije. Katkad su to palimpsesti, površine, nosači mnogih vizualnih fragmenata, izbrisanih i ponovno preslikanih pa ponovno sastruganih. I samo tromi promatrač može očekivati cjelovitu sliku ako nije sposoban «vidjeti» ispred i iza nje, prije i poslije nje. Sam autor sebe razapinje,vješa ili usađuje u kontekst izrazito osoban, u genezu obitelji ali budni promatrač otkriti će u tom subjektivnom svijetu autora, prisutnost sveljudskog- kolektivno nesvjesnog.

Vladimir Gudac