Pozivamo vas na otvorenje izložbe Ivana Tudeka ‘Papir i granica’ u ponedjeljak 02.05.2016. u 20h u Greti, Ilica 92, Zagreb.
Slike Ivana Tudeka već neko vrijeme zaokupljaju našu pažnju unutar korpusa recentne hrvatske umjetnosti iz više razloga. Nije lako u djelu postići ravnotežu likovnih elemenata forme, jednostavnosti prizora i jasnoće poruke koja je lišena pretencioznosti, pametovanja i lažne hermetičnosti. Ivan Tudek kontinuirano radi na svojem svijetu znakova i granica, vraćajući nas na neka osnovna filozofsko-ontološka pitanja, ali to radi tako dječje ljupko i prirodno da nas gotovo zavodljivo uvlači u svoje tobože stripovske igre.
Na prvi pogled, granice slike i prostora dotiču se pitanja stvarnosti i iluzije, ironičnog samodokidanja smisla, ali umjetnik zapravo u svakom djelu nudi vrlo jednostavno (samo)razrješenje velikih životnih rebusa i gordijskih čvorova koje si često sami namećemo i izmišljamo. Tudek, bez dileme, postavlja izlaz iz tih začaranih krugova, i životnom mudrošću nekog već vrlo starog i mudrog čovjeka sa smiješkom ukazuje na to gdje si sami u životu postavljamo zamke.
Dvije cjeline radova, vezani uz granice i papir, jednako tako u dvije sekvence nude rješenje problema ili rebusa, a i sam umjetnik istaknut će kako „prvo sam sebi postavlja nogu, a u
drugom kadru rješava situaciju“. Na razmeđi te dvije cjeline radova nalazi se slika „Borders“ s papirnatim avionom koji se zabija u granicu i ne uspijeva je proći. Za umjetnika je papir
simbol jedne od najvećih tekovina i ostavština ljudskog roda za budućnost, jer on simbolizira nedovoljno iskorišteno oružje u rješavanju problema i probijanju granica između različitosti. Tudek se pri tomu referira na ljudski um koji je u stanju napraviti svašta dobroga, ali se upravo to često i zaboravlja: da smo stvoreni za dobro, a ne za zlo i za multipliciranje prepreka i granica; bilo fizičkih, mentalnih, emotivnih ili ideoloških.
U videu „Secret location“ umjetnik u jedan nepomični kadar unosi žičani okvir – kao i u slikama – zatim unosi osam zlatnika, uz kompas i natpis podrške za traganjem promatrača za zlatnicima. U tom se trenutku Ivan Tudek možda sasvim nesvjesno identificira s Antoine de Saint-Exupéryjevim „Malim princom“ koji kaže: „Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake one su problemi. Za poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. Ali, ja ću stanovati na jednoj od njih, budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati“.
Taj duh reflektira se u novim radovima Ivana Tudeka, koji upravo zenovskom jednostavnošću govore o velikim stvarima. Izlaz uvijek postoji, često i više njih odjednom, a kompliciranje i mistificiranje života kroz umjetnost samo ukazuje na to da nismo dorasli niti duhu umjetnosti. U tom kontekstu, možda bismo češće trebali gledati u Tudekove slike, kao i djeca u zvijezde.
Iva Körbler