Pozivamo vas na otvorenje izložbe Anđele Zanki ‘Vibracije’, Greta, Ilica 92, ponedjeljak 18.06.2018. u 20h.
“Ne vjerujem da se je ikada postavljalo pitanje da li biti apstraktan ili slikovit. U biti radi se o okončanju ove tišine i samoće, disanju i pružanju ruku kako bi transcendentalna iskustva ponovno bila moguća.”
Mark Rothko
U Greti imamo priliku vidjeti radove Anđele Zanki, istih dimenzija no različitog kolorita, za koje sama autorica kaže kako je s njima izašla iz vlastite komforne zone. Poznajemo se, pa i znam zašto mi je to rekla, ovo su naime njeni prvi monokromi.
Ovi radovi, međutim, nisu produkt slikarske revolucije, radikalnog stava ili ekscesa unutar tradicije, već tradicija sama po sebi. Ta se tradicija vidi u njenom radu kroz odnjegovanu površinu slikarskog platna. Autorica se prema platnu odnosi s poštovanjem, ona u procesu slikanja nije toliko precizna koliko pažljiva i možda u tim pridjevima stoji i njihov najautentičniji opis.
Trag ruke na njenim slikama vidljiv je onoliko koliko je Anđela htjela. Njene linije nisu stroge ni savršeno ravne, pravokutnici kao da lebde na površini platna, naslikani fragilno, poetično, upravo predstavljaju presliku autoričine osobnosti. Kolorizam je vrlo topao, game su tople, čak i bijela nije sasvim bijela, već Morandijevski bijela kao i svjetlost koju gradi na svojim slikama. Ona u ovim radovima stavlja akcent na skidanje kolorističke vrijednosti boja, vodeći ih prema pastelnijim nijansama.
Moramo razumijeti kako ovi monokromi nisu napravljeni kako bi negirali slikarstvo niti nagovjestili njegovu smrt, kao što su to dosad u povijesti radili umjetnici moderne poput Rodchenka i zatim postmoderne. Upravo diskretnim slikanjem i potezima kista, te ujednačenom gamom umjetnica nas upozorava na neodvojivost duha umjetnika od njegovog rada.
Prije nekog vremena imala sam priliku u Londonu vidjeti izložbu Marka Rothka. Zašto spominjem geografije, jer smatram kako je prostor u kojem su bili izloženi ti radovi itekako bitan, te da je za radove kao što su Rothkovi od iznimne važnosti kako su i gdje bili postavljeni. Prostornost tog velikog muzeja dala mi je osjećaj da u te radove gledam poput malog nebitnog začuđenog bića i dopustim
si da me jednostavno usišu, dirnu do krajnjih granica, da im se prepustim. Anđelini radovi će proizvesti u vama sličan efekt. Možda Greta nije Royal Academy of Arts i Anđela nije Mark Rothko, no način na koji promatramo njene slike jedno je doista transcendentalno iskustvo. One u sebi sadrže nešto neopipljivo, iznad njih stoji jedan metafizički oblak paučinastog intenziteta i
promatrač se trenutačno osjeća uvučenim u njega. Tako se opiremo sveprisutnoj pojavi gdje se prirodnom svijetu svedenih mogućnosti pridodaje i jedan duhovni svijet svedenih mogućnosti, u kojem mitska svijest gradi svoju neprobojnu strukturu i svara mehanizme za onemogućavanje napretka izraženog kroz prosvjećivanje. Umjetnost mora biti moralna, a u Anđelinoj postoji jedna krhka
nevina čistoća koja prigodno koincidira kao problem s današnjim društvom u kojem su upravo te karakteristike izgurane na marginu i radi toga postale još
dragocjenije.
Tanja Škrgatić