Interpretacija religiozne tematike slikarskom metodom obrade motiva igračaka iz djetinjstva vjerojatno najbolje opisuje trenutni izričaj mladog umjetnika Janka Ivčića. Kao slikar koji reagira na materiju, stvarajući mrtve prirode, Ivčić postupno profilira motiv igračaka razvijajući tako vlastitu ekspresiju i imaginaciju.
Djelo “Oltar Uskrsnuća” sinteza je njegovog dosadašnjeg rada na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Iako su početni radovi bili citati religijskih momenata ovim djelom se Ivčić najviše udaljava od svog originalnog citata. Oltar je inspiriran triptihom “Vrt naslada” Hieronymusa Boscha, iako je krajnji rezultat kontradiktoran svojem izvoru. Ivčić korištenjem igračaka iz svojeg i sestrinog djetinjstva za prikaz važnih scena iz Kristova života spaja igru i duhovnost, te poziva promatrača da se okuša u istome. Time umjetnik otvara cijeli dijapazon propitivanja što je to umjetnost, a što duhovnost, te da li se navedeno može svesti pod zajednički nazivnik – igru. Iako gradnja stila na temeljima sakralne umjetnosti velikih majstora kasnogotičkog i ranorenesansnog slikarstva i inzistiranje na figurativnosti može odavati prizvuk suprotan onome što poimamo pod suvremenom umjetnošću, spoj naizgled nespojivog dokazuje suprotno.
Slikarskim ekspresivnim nizanjem crteža kojim u maniri starih majstora popunjava što više praznog prostora, Ivčić stvara žive slike koje sažimaju njegova iskustva iz djetinjstva. Uzimajući formu oltara umjesto klasične slike u triptih formatu djelo dobiva na monumentalnosti. Forma oltara više nije distancirani objekt, već podsjeća na duhovno i poziva na imaginarno, tj. umjetničko.
Vraćanjem u svoje djetinjstvo prikazom scena, građevina i likova iz video igara, te prikazom sestrinog djetinjstva kroz crteže dvoraca, leptira i ponija autor najavljuje kulminaciju događaja u središnjem dijelu oltara gdje je zadržao religioznu tematiku prikazavši najvažniju kršćansku temu – Kristovo uskrsnuće.
Svrha ciljanog nizanja religiozne tematike koncentrirane u vertikalnoj okosnici središnjeg dijela oltara je doprijeti do konzumenata umjetnosti. Ljudi često misle kako je umjetnost nedodirljiva i rezervirana samo za talentirane pojedince. Zbog toga se rijetko odvaže okušati u istome. Asembliranjem laptopa u formalni okvir oltara Ivčić suvremenom tehnologijom komunicira s promatračem, pozivajući ga u maniri citata Posljednje večere “Dođite i crtajte od ovoga svi”. Interaktivnim segmentom ruši se teza o nedodirljivosti i nedostižnosti vjere i spoznaje neviđenog. Komunikacijom se pruža mogućnost ulaska u svijet umjetnosti čiji je krajnji cilj oplemeniti čovjeka. Tematika produhovljenosti nastavlja se kroz tok misli umjetnika ispisan na zlatnom okviru koji istovremeno dijeli i spaja pojedine scene.
Svijet boja u kojem dominiraju naglašeni kontrasti snažnog kolorita karakterističnog za svijet igračaka nastavlja se i u sceni Navještenja kao zasebnom likovnom djelu. Scena Navještenja pridonosi dojmu zaokruženosti svojom tematikom i likovnim izričajem. Karakter dječje igre prisutan je ne samo kroz personifikaciju igračka kao glavnih aktera, već i u poimanju njihova ponašanja i tretmana. Upravo tome svjedoči anđeo Gabriel u formi crvenokose Barbie lutke okrenute naglavce s blago definiranim krilima koja se stapaju s neutralnom pozadinom naznačenog prostora.
Ovo djelo može se poimati kao poziv na umjetnost, poziv na duhovnost, poziv na igru. Sva tri segmenta ne doprinose našim životima u praktičnom smislu današnjeg društva koje se temelji na neoliberalnom kapitalizmu, ali svakako doprinosi onom najvažnijem – obogaćenju čovjekove duše.
Janko Ivčić se u svom dosadašnjem opusu zadržao u području slikarstva, gradeći figurativnim pristupom likove nastale prema modelima iz stvarnog života, koje povremeno integrira u samo djelo primjenom tehnike asamblaža u funkciji trodimenzionalnih akcenata. Počivajući na klasičnim temeljima kombinacijom suvremenih tehnika pronašao je vlastiti izričaj koji se uklapa u tokove suvremene umjetnosti s naglaskom na sugestivnoj i misaonoj aktualnosti djela.
Sonja Švec Španjol