‘10.06.2014’ ZORAN PAVELIĆ
Pozivamo vas na otvorenje jednodnevne izložbe – instalacije Zorana Pavelića ‘10.06.2014’ u utorak 10.06.2014 u 20h u Greti.
radovi:
1 – Kunst Dunst, 20 radova iz ciklusa, 2005.
2 – Kultura 2011, 12 fotoprinteva za knjigu
3 – Nebo, fotoprint, 2008
4 – Poziv na akciju, ready-made /špahtla sa zvoncem, naljepnice, čaše, tekućina i foto-radovi
5 – I like Kožarić, knjiga/samizdat, 2010/2011
6 – Kožarića uvećati …….200 puta, fotoniz na papiru, 1995-2014
7 – Markiranje, 2009., fotoprint
8 – Čitanje Kožarićevih rečenica naopako, audio, 2012.
„Kožarić kako kopa rupu – taj čin idejno i vizualno mi je bio važan, ali nisam si to znao pojasniti. Zato sam tu crno-bijelu novinsku fotografiju uvećao nekoliko puta, otisnuo na bijelu majcu i poklonio mu 1995., u Labinu (LAE, Lamparna, Međunarodna kolonija, mentor I.K. ). Nisam znao kako čovjeka – umjetnika kakav je Kožarić uvećati! Uvećati nekoga tko je već uvećan! Dati mu još više slobode i još više prostora no što je već imao! Ono što direktno povezuje moj rad s Kožarićem-čovjekom, datum je njegovog rođenja i moje saobraćajne nesreće – 10.6. Jednom prilikom u popularnom kafiću „Sedmica“ u Zagrebu, našao sam se s prijateljem iz Baranje točno toga datuma. Kada sam mu ispričao o koincidenciji Kožarićevog rođendana i moje nesreće, nazdravili smo: „E pa onda živjela nesreća!“, reće on. „Živio Kožarić“, kažem ja. Na izložbi u Dubrovniku (nazvao sam je Četvrtak) 1999. godine, na lijevom bočnom zidu galerije ispisao sam ugljenom rečenicu KOŽARIĆA UVEĆATI 200 PUTA, a na frontalnom zidu postavio 200 fotokopija njegove akcije kopanja rupe. Na podu ispred nalazilo se veće crno elipsoidno platno i kao da je jedino ONO bilo uvećano. A duh umjetnika-Kožarića nalazio se u prostoru galerije, odmah ispred njegovih 200 kopija. Tako sam ja to vidio.“
zp. 2012.
10. VI
Budući da ni jedna ustanova kojoj formalno pripada ili ju je svojim dosadašnjim velebnim djelovanjem
obvezao neće – kao što je to gotovo redovito slučaj – obilježiti njegov rođendan – sada mu je 93. – prijatelji
akademika Ivana Kožarića, među kojima su i voditelji i suradnici Grete, delegirali su Zorana Pavelića,
multimedijalnog umjetnika i Kožarićeva dugogodišnjega odanog prijatelja, da akademikov rođendan obilježi
vlastitom jednodnevnom izložbom 10. VI, s pomalo adorantskim radovima koji su izravno posvećeni
Kožariću, onima koje je svojim likom i djelom nadahnuo naš jamačno najveći i najznačajniji likovni umjetnik
ili onima kojima je Kožarićeva umjetnost referenca.
Odabir Pavelićeve izložbe za ovu prigodu nipošto nije bio slučajan. Kao što je više puta u literaturi
naglašavano, Pavelićeva umjetnička pozicija razvija se kroz aktivni stav prema kulturnoj i političkoj
stvarnosti tranzicijske Hrvatske, a posebice u nastojanju da unutar zadanih okvira redefinira odnos
umjetničkog nasljeđa protokonceptualne umjetnosti 1960-ih i njemu suvremene umjetničke prakse.
Pavelićeva se intencija kroz bogat opus koji obuhvaća raznovrsne discipline – od slikarstva, preko fotografije,
umjetničkih instalacija i videa, pa sve do performansa te strategija od aproprijacije do reinterpretacije
povijesnih predložaka – razvila u svojevrsnu kritiku kulturnih institucija, posebice galerija i muzeja suvremene
umjetnosti, koje su se pokazale pasivnima i sporima u obradi, interpretaciji, vrednovanju i predstavljanju
umjetnika i fenomena ključnih za razvoj suvremene hrvatske umjetnosti. K tomu je i jedno od osnovnih
obilježja Pavelićeva dosadašnjeg stvaralaštva problematiziranje uloge umjetnika, umjetnosti i umjetničkih
ustanova u društveno-političkom kontekstu vremena i prostora.
Na rođendanskoj izložbi predstavljeni su segmentima bogati ciklusi Kunst Dunst (dvadeset radova
iz 2005.) i Kultura 2011 (12 fotoprinteva za knjigu) kojima su reference dijelovi Kožarićeva opusa;
fotoprint Nebo iz 2008. koji priziva u sjećanje komadić aluminijske folije kakvom je Kožarić u Galeriji
Prsten zagrebačkog HDLU-a 2000. godine ostvario legendarnu izložbu Skulptura 1954. 2000; Poziv na
akciju (ready-made: špahtla sa zvoncem, naljepnice, čaše, tekućina), I like Kožarić (knjiga/samizdat,
2010./2011.); Kožarića uvećati 200 puta (fotoniz na papiru, 1995.-2014.); Markiranje (fotoprint, 2009.) i
Čitanje Kožarićevih rečenica naopako (audio instalacija, 2012.).
Fotografija Relacije (1995 – 1997.) sadrži natpis na fotografiji: Joseph Beuys 1921. – Ivan Kožarić
1921. a povezivanje dvojice vršnjaka, koji su se mogli susresti, pa i upoznati 1976. nastupajući na
venecijanskom Bijenalu, doista se može interpretirati na različite načine.
Godine 2002. Pavelić je u Muzej moderne umjetnosti Grada Pariza poslao e-mail poruku
za Kožarića koji je ondje – kao jedini Hrvat dosad – imao samostalnu izložbu i nepretenciozno
ju je naslovio Message to Ivan Kožarić. E-poruku identična naziva i sadržaja 2007. poslao je
u venecijansku Galeriju Ikona koja je u suradnji sa zagrebačkim MSU-om u venecijanskom
prostoru Magazzini del Sale izložila Kožarićevu skulpturu Čovjek koji sjedi iz 1954. s pripadaućim
aluminijskim «nadoštukavanjem».
Na 30. obljetnicu djelovanja Baranjske umjetničke kolonije Pavelić je u osječkoj Galeriji
likovnih umjetnosti 1998. godine izložio platno Kako me Kožarić zaustavio. «Sastoji se od dva motiva,
olovkom nactanog orla u letu i podno njega ribe – simbola Kopačkog rita. Orao je ispunjen zelenom
bojom, a riba koja je, otkriva nam umjetnik, trebala biti plava, ostala je u konturama. Kolorirani
crtež nastao je na BUK-u 1998. godine, kada je na koloniji prvi put gostovao Ivan Kožarić. Jednom
prigodom dok je Pavelić radio na slici naišao je i rekao da je ostavi takvu kakva jest», opisuje događaj
Ružica Šimunović, / iz knjige, Politički govor je suprematizam, Pleh, 2012.
Rad Markiranje, fotoprint iz 2009., dio je ciklusa koji čine fotografije iz ciklusa Markiranje
/ Daily arts, a nastale su tijekom studenog i prosinca 2009. kada je Pavelić u novoj zgradi MSU-a,
neposredno prije otvorenja Muzeja 11. prosinca, kao tehničar radio na postavu umjetničkih djela
u Zbirkama u pokretu. U formi „nevidljive akcije“ Pavelić se tijekom rada na postavu ili za pauza
kriomice samo-snimao u bijeloj radnoj kuti, leđima okrenut kameri tako da mu se ne vidi glava, u
okruženju s umjetninama koje su već bile postavljene ili su još zapakirane čekale postav, pa tako i
ispred Kožarićeva ostvarenja iz antologijskog ciklusa Kiše. Markiranje se nastavljalo na niz nevidljivih
akcija/intervencija, koje je od 1999. umjetnik izvodio u galerijama, muzejima i drugim kulturnim
ustanovama, bez publike i znanja službenog osoblja propitujući tako komunikacijske razine s
Audio instalaciju Čitanje Kožarićevih rečenica naopako Pavelić je ostvario kao performans u Pecsi
Galeria M21, potaknut „svečanim govorom“, nizom rečenica – glasova bez stvarna značenja – kojima je
Kožarić pozdravio goste-sudionike događanja Prijatelji za Kožarića, upriličena 2011. godine za trajanja
akademikove izložbe Preko crte. U ovoj izvedbi autor čita rečenice naopako dok ih u regularnu čitanju
prevoditeljica simultano prevodi na mađarski jezik. Ideja izvedbe bila je u zvučnoj sličnosti mađarskog
jezika i izgovaranja naopako rečenica na hrvatskom jeziku. U ovom slučaju Pavelić Kožarićeve zapise
transformira u audio kompoziciju kojom uspostavlja pitanje o razumljivosti umjetničkog djela,
razumljivosti umjetničkog govora, to jest naših mogućnosti njihova tumačenja, a na simboličnoj razini,
postavljajući stvari naopako, pokušava uspostaviti očuđavanje ili posve novi doživljaj uobičajenog.
Kožarićeve rečenice, koje ovaj zapisuje još od doba Gorgone i koje obilježava dobra doza apsurdnog
humora, ali isto tako, i promišljanja o umjetnosti, umjetničkim formama ili su jednostavno bilješke
Kožarićevih uvjek svježih fascinacija okolnim svakodnevnim pojavama, Pavelić transformira prema
Rad Kožarića uvećati 200 puta čini fotografija preuzeta iz tiska iz 1993., a dokument je
Kožarićeve akcije kopanja rupe u dvorištu zagrebačke Galerije Beck, u kojoj je umjetnik tada izložio
isključivo ulične kante za smeće. „Kožarić kako kopa rupu – taj mi je čin idejno i vizualno bio važan, ali
nisam si to znao pojasniti. Zato sam tu crno-bijelu novinsku fotografiju uvećao nekoliko puta, otisnuo
na bijelu majcu i poklonio mu 1995., u Labinu (LAE, Lamparna, Međunarodna kolonija, mentor I. K. ).
Nisam znao kako čovjeka – umjetnika kakav je Kožarić – uvećati! Uvećati nekoga tko je već uvećan!
Dati mu još više slobode i još više prostora nego što je već imao! Ono što izravno povezuje moj rad s
Kožarićem-čovjekom, datum je njegovog rođenja i moje prometne nesreće – 10. lipnja. Jednom sam se
prilikom u popularnom zagrebačkom kafiću Sedmica našao s prijateljem iz Baranje, točno toga
datuma. Kada sam mu ispričao o koincidenciji Kožarićeva rođendana i moje nesreće, nazdravili
smo: ‘E pa onda živjela nesreća!’, reče on. ‘Živio Kožarić’, kažem ja. Na izložbi u dubrovačkoj Galeriji
Otok – nazvao sam je Četvrtak – iz 1999. godine na lijevom bočnom galerijskom zidu ugljenom sam
ispisao rečenicu Kožarića uvećati 200 puta, a na frontalnom zidu postavio sam 200 fotokopija njegove
akcije kopanja rupe. Na podu se nalazilo veće crno elipsoidno platno i kao da je jedino ono bilo
uvećano. A duh umjetnika-Kožarića nalazio se u galerijskom prostoru, odmah ispred njegovih 200
kopija. Tako sam ja to vidio”, izjavljuje autor Pavelić.
Ivica Župan