Categories
PROGRAM

1.4.2013. Đanino Božić – Reljefi

danino_bozic
Đanino Božić se u Greti predstavlja recentnim ciklusom Reljefi iz 2011. i 2012. koji čine radovi manjeg formata (28X28 cm). Svi Božićevi autorski ciklusi očituju da je tvorac raskošnih vizualnih spektakala, fantast koji iz sužena repertoara geometrijskih oblika izvlači najsloženije i najduhovitije sklopove što ih takvi oblici mogu pružiti.
Već početkom 1990-ih prešao je put od tradicionalne slike do reljefa, a potom i do slike/objekta ili objekta, premda je u vlastitoj pojavnosti bliži pojmu slike negoli objektu. Promišljanje formalno plošne situacije pretvara u trodimenzionalnu.
Već 2004. stvorio je – pravom matematičkom egzaktnošću – modularni metalni reljef od rezana i brušena metala vrlo visokog sjaja, dimenzija 100X100 cm, sastavljen od 10.000 kvadratića složenih u slojevima, u devet modula, tako da djelo ima postojanu dubinu, širinu i slojevitost, u što je umjetnik uložio precizan proračun i mnogo koncentrirana rada. Godinu dana poslije na istom načelu nastaje još kompliciraniji uradak, također modularni reljef, ali dijagonalno rezan, sa šesnaest identičnih kvadrata i novom vizurom i osjećajnosti. U oba slučaja sve na reljefu točno je izračunato i matematički „opravdano“, nikakve greške u izračunima i, dakako, u besprijekornoj izvedbi ne smije biti jer bi ona u konačnici bila evidentna i očitovala se na uratku.
Ova će dva reljefa biti polazištem za nadolazeće Božićeve eksperimente u mediju reljefa.
U kvadratnim metalnim pločama, različito izbrušenih površina tako da svaka od njih na vlastiti način prihvaća i u prostor potom reflektira svjetlost – ometajući tako motritelja u percepciji – autor izrezuje pravilne četverokute u koje intervenira metalnim vrpcama. U izložbenom prostoru autor matematičkoj i metijerskoj transparentnosti i dorađenost reljefa kontrastira učinak bljeska svjetla, čime relativizira jedinstvenost i nepovredivu postojanost reljefa – metal upija svjetlo iz okružja, što blistavosti materijala daje nou dimenziju i reljef je – gledan iz različitih rakursa – motritelju uvijek drukčiji.
U „ekranima“ novih reljefa, međutim, nema samo „geometrije“, nego i struktura potpuno organičkog karaktera, nalik arabesci ili čak cvijetu!
***
Na izložbi, međutim, dominiraju dvije realizacije većeg formata – Snoviđenje, pleteni metal iz 2011., kvadrat promjera 100 cm, i Snoviđenje II, pleteni metal, iz 2011., kružnica dimenzija 100X100 cm, koje znakovitije ilustriraju ideje koje ciklus rastvara.
Iz desetljeće u desetljeće Božić se intenzivno prihvaća izazovna zadatka da u mrežu vlastitih neokonstruktivističkih patterna uplete i zanimljive zamisli i priče, moglo bi se reći vlastite opsesije, kako bi se istodobno – uvijek sa zanimljivim postignućima – referirao o umjetnosti nekih ranijih konstruktivističkih razdoblja i o djelima pojedinih poznatih povijesnih konstruktivista, pa su njegove slike i objekti – iako su, formalno gledano samo samooznačavajuće površine koje očituju tek proces svoga nastajanja, svoju fizičku građu i ne pozivaju se na bilo koji smisao izvan same plastičke strukture koju je autor postavio – oduvijek i svojevrstan metajezik – svjedoče autorovu visoku i kritičku svijest o slikarstvu, o njegovim temeljnim strukturalnim elementima, svojstvima i učincima.
Reljefima Božić ponovno dokazuje da je u trenutku dok stvara vlastitu umjetnost neprestano zaokupljen povijesnim umjetničkim naslijeđem, svjestan činjenice da nije moguće stvoriti djelo koje u sebi ne sabire i ne pamti mnoga druga davno nastala postignuća, dokazuje da je slika duhovna i estetska tvorevina, djelo nastalo iz sjećanja na položaj slike u povijesti nešto starije umjetnosti, još više u povijesti modernizma, s kojima se može emocionalno komunicirati i voditi zanimljiv i za autora poticajan dijalog, i to tako da se rahle strogi modernistički postulati nastali iz često revolucionarnih, isključivih i prema svemu ostalome u umjetnosti netolerantnih dogmi.
Subverzivan je Božić autor koji u rješenjima koja nude širok evokativni i asocijativni raspon drsko, hirovito, duhovito i sa suptilnim cinizmom – tijekom desetljeća – provocira određenu tradiciju iz ropotarnice povijesti umjetnosti.
Njegova se morfologija razvija i u vehementnu dijalogu s rigoroznošću neoplasticističkih kanona, regulative, hijerarhijske strukture, propisa i normi, kodifikacija, pisanih i nepisanih zakona, kojima se čak pripisivalo i transcendentalno podrijetlo, navlastito onih crpljenih iz neoplastičkog misticizma nizozemskog filozofa M. H. J. Schoenmakersa koji je iz neoplasticizma zdušno zdušno izbacivao svaki subjektivni osjećaj.
Božićev najnoviji ciklus emancipiran je od uradaka dogmatskih konstruktivista, posebice nepolasticista poput Mondriana i van Doesburga, prepoznatljivih mjesta konstruktivističkih demonstriranja racionalističkih pronalaženja forme, “skrivalica” i serijskih tokova proračunate povijesne geometrije, u kojoj su geometrijski likovi bili izračunati, a slike se doimale kao tiskane a ne naslikane, na što se Božić ovdje vehementno referira i s čim – poglavito s onim što je u njihovim utopističkim svjetonazorima bilo dogmatsko – uspostavlja polemičan dijalog.
Božićeva ludička komponenta, afirmacija slučaja, daljnja je konzekvenca u njegovoj upornoj strategiji rahlenja i iznevjeravanja svake konstruktivističke ortodoksije. Riječ je sažetu načinu gradnje strukture u pravilnim, uvijek ukrštenim metalnim vrpcama, dotad u Božićevu rukopisu redovito postavljanim budnom intuitivnom kontrolom koja je omogućavala jasnoću kompozicijske cjeline objekta. Sada je ponovno riječ o međusobnim prožimanjima metalnim vrpci koje stvaraju specifičan moment vrlo senzibilizirane pokrenutosti. Gradbeno načelo stvaranja strukture isključivo je slučaj: Božić kao da baca tanke limene vrpce na kvadratnu i kružnu limenu podlogu – načelo je slično mikadu, igri u kojoj igrač baca štapiće na hrpu i potom ih pažljivo izvlači jedan ispod drugoga.
Prepuštanje slučaju zapravo je krajnja konzekvenca napuštanja i iznevjerenja svake ortodoksne konstruktivističke logike, od koje se Božić sustavno – uvijek u intrigantnim realizacijama – distancira, u početku ih – kroz različita iznevjeravanja i prijestupničke geste – rahleći, a potom i duhovito ironizirajući. Poput fakira relativizma Božić dokumentira današnju beznačajnost svake konstrukcije, svih rasporeda, sustava, struktura – jedino je pravilo njegova recentnog konstruktivizma da se sve može složiti ovako i onako, da se može mijenjati, izbacivati iz načela i smisla, iz ideje te slagati iz jednog u drugi raspored i sustav.
I ovaj ciklus radova svjedoči da su Božiću istraživanje i užitak u oblikovnoj igri bliži i draži od svih ostalih prividno znatno ambicioznijih aspiracija i poduhvata. Tu je vrlo važna autorska intuicija koja određuje i početak i dovršetak rada. On je i dalje umjetnik koji teži kontroli vlastitih postupaka, ali zbog te kontrole ne dopušta da u drugi plan bude potisnuta njegova sklonost ka slučajnim, marginalnim i nepredvidljivim.

Ivica Župan